VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)
Strana - 12
12 u svim zemljama prethodi izričito njihovoj diplomatičkoj obradbi pa je prethodila i obradbi ovih naših, kao što smo vidjeli u prvom dijelu ovog ogleda. Kao što je Suffi ay postavio sebi zadatak, da ocrta razvoj sredovječne dalmatinske privatne isprave od njezina početka pa do časa, kada poprima svoje stalne oblike, koji traju dalje do u novo doba, i da joj odredi mjesto u općenitoj diplomatici zapadnoga svijeta (Die dalmatinische Privaturkunde str. 2), tako i Barada svojom svestranom obradbom prvih dviju hrvatskih javnih isprava na jednoj strani onemogućuje sumnju, koja, zbog nepovoljne tradicije, može na njih lako pasti, a na drugoj ih uvodi u krug javnih isprava diplomatičke nauke. Između Sufflayeve i Bara dine rasprave postoji prirodan odnos jer se sve više uživljuje uvje renje, da podjela isprava na carske, kraljevske i papinske kao javne i na sve ostale kao privatne može vrijediti samo kod općenitih diplomatičkih prikaza, da s naukom o javnim ispravama nije u svemu identična nauka o privatnim, da obrađivanje javnih može ići svojim putem a obrađivanje privatnih opet svojim. 13 Barada dalje naglašava potrebu diplomatičke obradbe hrvatskih kneževskih isprava zbog toga, što nijesu sačuvane u originalu nego u poznijim prijepisima, pa potrebu, da se utvrdi kritički tekst a time i autencija obiju isprava. Prvo pitanje »rješava kritika teksta a drugo diplomatika, dotično jedna s drugom.« Dalje kaže, da »diplomatika, kao nauka o ispravama, na osnovi izvanjskih i unutarnjih karakteristika utvrđuje autencitet ili falsifikat jedne isprave.« O svemu ovome kao i o samim vanjskim i nutarnjim oznakama isprava o kojima dalje govori Barada, obično je na dugo i široko riječ u diplomatičkoj literaturi, u priručnicima i udžbenicima na raznim jezicima. Ali već iz početka Baradinog razlaganja o diplomatičkim pitanjima vidimo, da se i on, kao i drugi, bori s poteškoćama još neizgrađene hrvatske diplomatičke terminologije. Njegovi izrazi autencitet i falsifikat odgovarali bi njemačkim Echtheit i Unechtheit, francuskim authencité i falsification. Njemački Unechtheit ne poklapa se potpuno s francuskim falsification; po srijedi može stajati francuski altération. U njemačkoj ćemo književnosti susresti i razliku 13 V. R. Hellberger, Allgemeine Urkundenlehre für Deutschland und Italien u. A. Meister, Grundriss der Geschichtswissenschaft zur Einführung in das Studium der deutschen Geschichte des Mittelalters und der Neuzeit, Reihe I., Abteilung 2a. Leipzig-Berlin 1921., str. 3.; H. Steinacker, Die antiken Grundlagen der frühmittelalterlichen Privaturkunde u istoj zbirci kao Ergänzungsband 1 g. 1927., str. 1—3.; A. Boüard, Manuel de diplomatique française et pontificale. Pariz 1929., str. 40—43.
