VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 164

češkoga kneza tada njemački »comes«, grof. Tako i Przemyslovici uvedoše »comites«, da njihovom pomoći skrše plemenski partikularizam i ostvare jedinstvo Češke. Svaki okrug stajaše prema tome odtada pod vodstvom kneževskoga comesa, koji je sjedio u glavnom gradu kao zapovjednik stalne posade i povjerenik knezov za upravu i sudstvo, ali se bitno razlikovao od svog njemačkoga druga, jer nije imao feuda. Konačna pobjeda novog sistema bila je osigurana uništenjem Slavnikovića, koji su bili isto tako ujedinili jug i iztok kao pražki knezovi zapad. Velika je dakle zasluga Vogtova, što je, spretno povezujući arheologiju s poviešću, pokazao na češkom primjeru, na koji način slavenska plemenska država prelazi u kneževsku. Smotrena politika Przemyslovica postaje time kud i kamo jasnija nego dosada. Budući da je bilo plemenskih zemalja samo oko petnaest, a kneževskih okograda odprilike dvadeset i dva, Vogt pomišlja čak na to, da li knezovi nisu krojili upravnih jedinica kadkad i bez obzira na historijske granice, sasvim racionalno prema praktičnim potrebama. Naravno da se to ne bi dalo dokazati iztraživanjem okograda, koja su nastala tek na mladom, kolonijalnom tlu, netom izkrčenu iz prašuma; jer tu historijskih granica nije ni moglo biti. Trebalo bi se ograničiti na stari, plemenski teritorij i tamo naći bar nekoliko primjera, u kojima se nove granice ne poklapaju s plemenskima. Ali i ako to ne bi uspjelo, ipak nema sumnje, da su se Przemyslovici dali rukovoditi jakim racionalizmom, jer to dosta razgovjetno izlazi već iz »Descriptio civitatum« nekog bavarskog geografa iz druge polovice devetog vieka. Bavarac naime, opisujući redom slavenske zemlje duž iztočne njemačke granice, nabraja za svaku, koliko ima »civitates«. Rieč znači prema Radu 243, 103 troje: plemenski grad sa cielim plemenskim teritorijem, župski sa župom, a napokon i kojekakve manje utvrde. No češko se okograđe desetog do dvanaestog vieka ne dieli na manje jedinice; Przemyslovici su ih ukinuli u korist svome centralizmu, koji je načelno išao za tim, da združi vlast nad čitavom plemenskom zemljom u rukama kneževskoga comesa. Isti izvor, čini se, govori i za to, da osnivanje kneževskih gradova počinje već nešto prije, nego što Vogt misli. Jer se samo tako dade protumačiti, zašto naš Bavarac za svako češko pleme navodi samo po jedan grad, dok ih za pojedine polabske zemlje nabraja na desetke. Očigledno u Češkoj već tada postoji kod svakog plemena jedan glavni grad, koji je stalno naseljen i u kojem sjedi knez; ali je dalji razvitak kneževske vlasti bio svagdje prekinut osvajalačkom politikom Przemyslovica i Slavnikovića, dok nisu i ovi podlegli, možda baš zato, što je bilo vodeće pleme njihove državne tvorevine, po svoj prilici Hrvati, brojčano suviše slabo. Svakako Slavnikovići nisu vladali dvjema hrvatskim plemenima nego samo jednim, drugo je nastavalo, kako se vidi iz Jugoslavenskog Istoriskog Časopisa 3, 41, oko Krakova. No da završimo! Vogtova knjiga pobuđuje živu želju, da se i kod nas brojne gradine i gradilišta počnu sistematski izpitivati, kako bi se mršavi izvori na taj način popunili. Žilavost, kojom se na starohrvatskom tlu plemenski gradovi sačuvaše pored kneževskih, daje naslućivati, koliko jači bijaše odpor plemenskog duha protiv centralne vlasti u Hrvatskoj nego u Češkoj. Lj. Hauptmann