VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 162

Na ovo nadovezuje svoje razmatranje o odnosu paleografije prema povjestnim naukama s primjetbom, da je paleografija, već od svog postanka kao nauka, bila u uzkoj vezi s diplomatikom, ali i da prinosi svoj dio napredku i mnogih drugih nauka, osobito onih, koje se kreću oko izučavanja starih izvora, kao poviesti u njezinim različitim pojavama, filologiji, književnosti, liturgici i pravu (str. 5.). Znatne priloge daje paleografija kulturnoj poviesti srednjega vieka, koja će se moći ocrtati sa šireg gledišta tek onda, kad će se pojedinački ustanoviti pisarski proizvodi svakog pojedinog starog središta, jer je pojava i cvat pojedinih pisarskih škola u uzkom odnosu s kulturnim prilikama vremena (str. 6.). Značenje paleografije za kulturnu poviest pobliže je iztaknuo G. Pasquali u članku Paleografia quale scienza dello spirito« u Nuova Antologia od 1. lipnja 1931. Za paleografsko izučavanje pisanih spomenika u našoj sredini od značenja su pojedina auktorova opažanja s obzirom na beneventansko pismo (str. 113—126) kome je E. A. Loevv namienio dva do sada najbolja djela: »The Beneventan Script. A history of the south Italian miniscule« (Oxford 1914) i »Scriptura Beneventana. Fascimiles of south Italian and Dalmatian Mss. from the 8 to the 14 Century« (Oxford 1929.). Za njim se poveo V. Novak svojim djelom: »Scriptura Beneventana. S osobitim obzirom na tip dalmatinske beneventane«. (Zagreb 1920.). Battelli uglavljuje odmah na početku svog razmatranja, da je beneventansko pismo bilo u uporabi u južnoj Italiji i Dalmaciji od kraja VIII. stoljeća do kraja XIII., govori o nazivu za ovo pismo littera langobardica, koje je uveo Mabillon, a koje se javlja već u XI. st., ali primjećuje, da danas svi rabe naziv beneventansko, koji je i sam starog podrietla. Na temelju dosadanjeg izpitivanja auktor ustanovljuje, da je beneventanska minuskula bila u uporabi na dobro određenom području, koje obuhvaća južnu Italiju južno od pravca, koji spaja Gaetu, Fondi, Veroli, Sora, Sulmonu, Cheti, Teramo i odatle se spušta na Jadransko more. Riedko se javlja u Kalabriji i Lucaniji, gdje je prevladavala grčko-bizantinska kultura, a treba izključiti Siciliju, koja je stajala u arapskoj vlasti. Uz njezino najglavnije središte, samostan u Montecassinu, dolaze: Cava de' Tirreni, Capua, Napulj, Salerno, Bari; središta od najmanjeg značenja su: San Liberatore della Maiella kod Chietia, San Bartolomeo di Carpineto kod Penne u Abrucima, San Vincenzo al Volturno, Sant' Angelo u Formisu i Troia. Beneventansko je pismo bilo u uporabi na otocima Tremiti kod Gargana i u Dalmaciji, gdje su njegova glavna središta bila Osor, Zadar, Trogir, Split i Dubrovnik. Vrlo je poučna Battellijeva analiza najnovijih teorija o podrietlu i postanku karolinžkog pisma — Lauer, La réforme carolingienne de l'écriture latine et l'

école calligraphique de Corbie (1924), Hessel, Zur Entstehung der Karolingischen Minuskel (1923), Boüard, La question des origines de la minuscule Caroline (1925) i drugi — i zaključak, da svaka teorija u prvom redu prati postanak karolinžkog pisma u određenim pisarskim središtima, a da ne tumači pojavu o skoro istovremenoj pojavi u različitim i udaljenim središtima. Tvrdi, da se karolinška minuskula javlja zadnjih decenija VIII. st. i zamjenjuje predhodne lokalne minuskule u franačkim krajevima, u sjevernoj i srednjoj Italiji i u Njemačkoj. U IX. st. širi se po Kataloniji, u XI. po Englezkoj, a u XII. po ostalim dielovima Španjolske (str. 170—172.). S obzirom na naziv »gotsko pismo« izpravno naglašava, da je to obće ime za