VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 161

OCJENE I PRIKAZI Prof. Giulio BatteIH, Lezioni di paleografia. 2° izd. (Pont. Scuola Vaticana di paleografia e diplomatica). Città del Vaticano 1939., str. VI.+241. U predgovoru auktor iztiče, da izdavanjem svojih predavanja izlazi u susret želji svojih đaka, ali podjedno primjećuje, da u Italiji nedostaje modernog djela, školske knjige ili priručnika, koji bi se danas s uspjehom mogao upotriebiti. Prema tome poznata djela: Cesare Paolia Programma scolastico di Paleografia latina e di Diplomatica (1913.), Nicola Barone-a Paleografia latina, Diplomatica e nozioni di scienze ausiliarie (1923.), i Giovanni Vittania-a Nozioni elementar i di Paleografia e Diplomatica (1930.) ne bi više predstavljala ono stanje paleografske nauke, na koje su ovu za poviest i filologiju, a podjedno i za kulturnu poviest pomoćnu nauku dovela istraživanja i velika izdanja dokumenata, rukopisa, izprava i pisanog gradiva uobće u pojedinim dielovima kulturnog svieta. Ono, što se začelo u doba Mabillona, uvjerenje, da rad na polju paleografije, koji se vrši u bilo kojoj zemlji na temelju spomenika bilo kojeg naroda, vriedi za čitav sviet, vriedi neizmjenjeno za paleografiju i naših dana. Školske knjige i priručnici, koji nastaju na temelju predavanja, koja se drže u velikim središtnjim zavodima za paleografiju i diplomatiku, među kojima odlično mjesto zauzimlje vatikanska škola za paleografiju i diplomatiku, moraju u prvom redu računati s tom činjenicom. I tako Battellijeva knjiga znači za naše dane vrlo mnogo. Sustav njegove knjige odgovara naravski već ustaljenom običaju kod predavanja i u školskim knjigama. Nakon uvoda rieč je o predmetima, na kojima se pisalo, i o oblicima rukopisa. Sliedi prikaz postanka i razvoja latinskog pisma, kodeksa u glavnim središtima rimske kulture IVIII. stoljeća, kratica, kodeksa VII.-XII. stoljeća u doba velikih opatija u Italiji, Španjolskoj, Francuzkoj, Njemačkoj, na Britanskim otocima, kodeksa u doba postanka i cvata velikih sveučilišta XIII.-XIV. stoljeća u Italiji, Francuzkoj i Englezkoj i konačno prikaz kodeksa u doba humanizma XV. stoljeća. Već kod određivanja cilja paleografije str. 4—5 auktor se kreće u krugu najmodernijeg shvaćanja. Učenje paleografije, kaže na početku svog razmatranja, do pred kakvih petdeset godina imalo je pretežno praktičan cilj: učaše točno čitati stare rukopise, razlikovanje pojedinih vrsta pisma i razrješavanje kratica. Tako se izgradila abstraktna i površna paleografska nauka; pisma se klasificirahu po nekim vanjskim oznakama, sastavljahu se popisi kratica u svrhu što lakšeg tumačenja. Ali svaki sud o dobi rukopisa i o njegovu postanku nije imao čvrste podloge. Danas pak ovom prvom, osnovnom cilju pridodaje se drugi, kud i kamo znanstveniji. Najnoviji smjer paleografskog izučavanja ide za utvrđivanjem mjesta, ili radije pisarskog središta, u kome je bio napisan svaki rukopis na temelju promatranja svih njegovih elemenata. Na taj način zadatak paleografije postaje i mnogo obširniji i složniji. Ne uči nas samo čitati nego iznad svega kritičnim okom promatrati rukopis, a da mu se dade pravo značenje s obzirom na tekst, i to tako, što će se odrediti u koje je doba i u kojem mjestu, ili bolje u kojem kulturnom središtu nastao. 11