VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 3

3 donatam a patre meo recolimus) na ročištu u Bijačima pred crkvom sv. Marte 28. rujna 892. ostavi crkvu sv. Jurja i dalje splitskoj crkvi. Novom ispravom, koju je sastavio đakom i kapelan Firmin, potvrdi joj pravo vlasništva. Da bi, po starom običaju, svojoj odluci dao veće značenje, dan kasnije, na blagdan sv. Mihovila arhandela 29. rujna, položi svoju ispravu na oltar crkve sv. Dujma. Mutimirova je isprava potvrda Trpimirove pa, dosljedno tome, potvrda i svega onoga, što splitska crkva bijaše dobila ispravom prvog hrvatskog kneza. Ove dvije kneževske isprave predstavljaju se, u smislu nauka o historijskim izvorima, kao pisana svjedočanstva o događajima pravne naravi, koja imadu onakve oznake, kakve im davaju osobe, vrijeme, i sadržaj. Podjedno su pisana svjedočanstva, koja stoje sama za sebe; na jednoj strani svaka pojedina isprava svjedoči o svom pravnom činu a na drugoj obe svjedoče o zajedničkom. Na svoj način služe dokazivanju, osnivanju i vršenju prava. Pretpostavka im je neki viši stepen javnog i privatnog pravnog života a uz to i smisao za pismeno rješavanje pravnih poslova. Konačno dolazi i osjećaj potrebe, da se pravni postupak veže uz stalne oblike. Kaže li se, da je kritika isprava zapravo isto toliko stara koliko i same isprave, ta se tvrdnja ima uzeti u smislu, da je već od vrlo davnih vremena bilo pojedinih slučajeva kritičkog prosuđivanja isprava i njihove autentičnosti a nikako, da bi svaka pojedina isprava ili još manje velike skupine isprava bile podvrgnute posebnom kritičnom razmatranju. Kritika se udesa vala i vršila prema časovitim prilikama i prema pojedinim potrebama. Hrvatske kneževske isprave bile su mnogo prije rabljene kao historijski izvori nego što bi bile podvrgnute diplomatičko-kritičnoj analizi. Objelodanio ih je već Trogiranin Ivan Lucius (1604—1679.) u svom znamenitom djelu: »De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex« (Amsterdam 1666., str. 61. i 65.). U svojoj analizi Trpimirove isprave spominje, da je ovaj knez priznavao vlast franačkoga carstva i Lotara kao kralja Italije, da je u svojoj vlasti imao primorske krajeve Hrvatske, da su zemlje, koje se u njegovoj ispravi spominju, bile u primorskoj županiji, koju Konstantin Porfirogenet bijaše nazvao »Parathalassia«. Da li je Trpimir u svojoj vlasti imao i ostale dijelove Hrvatske, da li je imao sve ono, na što se odnosi naziv »Regnum Croatorum«, Lucius primjećuje, da se iz ove jedine isprave tadanjeg vremena (ex hoc unico illius temporis Privilegio) nikako ne može razabrati. Da je Trpimir doista posjedovao sve ono, što bi se moglo poimati pod riječima isprave »usque ripam Danubii«, moglo bi se, po Luciusu, uzeti