VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 70
70 ali ipak on to nije učinio. To mu nijesu ni sami njegovi saveznici u španjolskom nasljednom ratu dopuštali, koji se nijesu toliko borili za njegovo nasljedno pravo koliko za evropsku ravnotežu. Tako car Leopold nije mogao oružjem dobiti svoju baštinu, ipak on si je to htio osigurati različitim kućevnim zakonima. Nove odredbe o cijeloj monarhiji Habsburgovaca, koje su stvorene od 5. do 12. septembra 1703. god., morale su biti poznate samo caru Leopoldu, sinu Josipu, još nekojim svjedocima. Odluku je od 5. septembra 1703. god. pročitao posebni bilježnik u carskoj ljetnoj residenciji Favorita (Theresianum) »glasno« u prisutnosti cara, njegovog sina Josipa i Karla i još četiri svjedoka, zatim su ju potpisali i ožigosali car, rimski kralj Josip i Karl okao nadvojvoda. Napokon su se svečano u dvorskoj kapeli zakleli za buduću vrijednost odluke. U prvom stavku ove odluke odriče se car španjolske baštine, milanske vojvodine i markgrofovije Finale i svih lena koja pripadaju ovoj vojvodini odnosno markgrofoviji. Španjolska lena u Italiji on prenosi na sina Josipa, tako da njemački monarh austrijske kuće ubuduće bude imao pristup na Južni Jadran i da posjeduje jedan dio talijanske Riviere. Car je to učinio s pravom, tako da ovo okrnjenje buduće španjolske kraljevine znači samo ispravno držanje o lenima, a nikakav protupravni čin. Jer ove su se oblasti morale darovati: najprije neprekinutom redu muških potomaka španjolskog kralja, a onda po izumrću ovih muškom potomku po primogenituri najprije pozvane španjolske princese. Po tome su ove zemlje pripadale caru Leopoldu kao sinu španjolske princese Marije Ane, i po istom redu morale su pripasti Josipu. Tako je njemačka linija austrijske kuće pravovaljano preuzela milansku vojvodinu i markgrofoviju Finale što im je već u XVI. stoljeću bilo osigurano. Naravno da s tom odlukom nije bilo već riješeno pitanje stvarnog posjedovanja. Međutim ako Josipova muška linija izumre, milanska vojvodina i mark. Finale dolazi pod vlast Karlovih nasljednika. U drugom stavku iste odluke bilo je utvrđeno da ostala španjolska lena u Italiji pripadaju nadvojvodi Karlu po izumrću njegove muške linije Josipovim muškim nasljednicima. Tako se stvorila u vladanju ostalih lena secundogenitura austrijske kuće. Prvi stavak još sadrži izjavu Josipovu o primanju ovog dara i slaganje nadvojvode Karla o ovakvom krnjenju španjolske kraljevine, »jer« ovakvo slaganje je neophodno bilo potrebito. Ovo umanjenje španjolske baštine moralo je još ostati tajnom. Isto je tako moralo biti strano ostalim ljudima ko će na pr. vladati u Milanu i u Finales-u, da li guverner ili tko drugi. Josip se nije morao bojati ni oca ni brata Karla da će mu nepravdu učiniti, jer su se zakleli o istinitosti sadržaja odluke njemu u prilog. Ali za historiju je mnogo važniji »pactum mutuae successionis«, kojega je car Leopold kao vladajuća glava dinastije odredio da važi kao kućevni zakon. Ova carska odluka koja je važila za obje linije dinastije, stvorena je 12. septembra 1703. god. Kod stvaranja ovog zakona bilo je jedanaest svjedoka, a među njima nijednog Madžara. Karlo je istog dana izdao deklaraciju kojom se obvezuje, sada već kao španjolski kralj, »da potvrdi i da drži kao potvrđeno sve konvencije koje za dobit španjolske monarhije i za njezin prinos bud unjemu s njima uvedene«, i obećaje svome ocu i bratu Josipu i njihovim potomcima da će se držati svih konvencija i opravljanja kako je to navedeno u istoj deklaraciji. 16 ) Tajna rješenja od 5. septembra nisu ovdje uvrštena ali su zato deklaracije o ustupanju španjolske baštine od careve i Josipove strane, i ujedno tajni pactum mutuae successionis. Karlo je potpisao i ožigosao svoju deklaraciju iza kako je bilo pročitano pred 11 svjedoka. Istoga dana izdana je druga deklaracija koja nije sadržavala pactum mutuae successionis, nego samo otstupanje Španjolske od strane cara i Josipa. Ovaj drugi egzemplar bio je pročitan 34 državnih savjetnika među kojima se ističe grof Nikola Pallfy-a, komandant carske tjelesne garde, brat Ivana Pallfya bana hrvatskog za kojeg se stvorila hrv. pragmatička sankcija . Budući d je Karlo obećao u svojoj deklaraciji da će se držati zaključaka »pactum mutuae successionis« to se je on odrekao kao i svi njegovi nasljednici bilo 18 ) Turba op. cit. 11.
