VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 64

64 zweifflen am Effekt«. Tako Strattmann govori grofu Kéry-u, koji u ime Madžara obeća je caru: »2ivot i krv za zaokupljenu namjeru«. Iza beznačajne zahvale caru Leopoldu što je svog sina Josipa odredio za svog nasljednika, a što nije drugo nego po antikvarijatu konvencionalnih pravila dvorskog cerimonijala, slijedi nekoliko redaka s većim značajem. Riječi ovog članka deklaracije odišu duhom samopodvrgavanja carskoj milosti, doduše veoma žalosnog za pripadnike krune sv. Stjepana, ali koje posve logično slijedi kao pendant gore navedenog stavka. Znameniti 31. član dekreta kralja Andrije II. od 1222. god. pada i nestaje u nepovrat. Mjesto njega se stvara norma po kojoj Madžari imaju pravo zaključiti u konkretnom slučaju, ako kralj gazi njihove sloboštine, prava i privilegije, da potraže lijek u obliku molbe u pretpostavkama articula »gravamina«. Prema tome nastala je izmjena: mjesto »ius resistendi« Mađari su preuzeli »ius contradicendi«. Obrazložiti posljedice ove novo stvorene norme obzirom na nosioca suverenosti krune sv. Stjepana, imajući na pameti da se odnosi kuće Habsburg prema zemljama, kraljevinama sv. Stjepana temelji na podlozi personalne unije, bilo bi gotovo neumjesno, jer je očigledno da u novom poretku odnosa kuće, koja vlada, prema Madžarskoj ima glavnu ulogu car. On može ušutkati na mnogo načina svoje povrijeđene podanike u Madžarskoj, a da bude on ipak imao korist, pogotovo pozivljući se, kao što je običavao, na misao najvećeg ugarskog pisca prava Verböczia: Vlast pak ova pripada vladaru od Boga i prirode, ne od ljudi. Koja se može ravnati zakonima ili savjetima ali se nikada ne može prisiliti da radi protiv svoga uvjerenja. Međutim, spomenuti požunski sabor unio je u inicijativnu deklaraciju važni zaključak da nije dozvoljeno, a niti će biti ikada pod izlikom da kralj vrijeđa javnu slobodu ili ne poštuje privilegije podignuti se oružjem u ruci protiv kraljeve naredbe ili unutrašnjim pokretima ili izvana pripremljenim poticajima s navedenom izlikom javni mir uzdrmati, nego, u slučaju da budu zaista prava i privilegija od strane kraljeve povrijeđena tako da dođe u pitanje opstanak slobode ugarske kraljevine, onda će staleži i redovi uložiti protest kod svoga kralja i to tako da će se odreći svakog oružanog opiranja te molbenim putem t. zv. gravaminama poslanim kralju tražiti da se otkloni smutnja nastala njegovim činom i naredbom ili čim drugim . Deklaracija svršava sankcijom obzirom na odluku i izričito priopćuje da onaj koji ne će potražiti lijek u slučaju kod bude smatrao da kralj gazi prava madžarske kraljevine, u onom obliku kojeg ova deklaracija propisuje, smatraće se u tom slučaju njegov prijestup — ipso iure et facto — uvreda Njegovog Veličanstva. Prema tome, jer to zahtijevaju zakoni domovine, sudiće ga sami kralj.

4

) Ova inicijativna deklaracija pred historijom mađarskog i hrvatskog naroda kao prava »lex perpetuo valitura« vrijedi. Povijest nam govori da su mnoge misli i riječi od presudne važnosti davale temelje kasnijoj krunidbenoj diplomi. To je bio cilj inicijativne doklaracije. Ovaj cilj se je i ostvario u zakonskim člancima Leopoldova dekreta 1687 god. Međutim nepobitna je činjenica da se je na mađarskom saboru 1722. god. postupalo po njezinom uzoru .Napokon ova je deklaracija morala biti izjava zakonodavne volje. Još više i iz jedne izjave istoga sabora 1687. god. opažamo da ova deklaracija nije samo donijela smisao zakona za prosuđivanje zakonodavne volje, nego pored toga, nju su smatrali i kao jedinstvenom najsnažnijom podlogom za sva buduća pregovaranja između kralja i sabora. 31. listopada car je odgovorio svojom poslanicom na inicijativnu deklaraciju. Važno je istaknuti da je ovdje car mnogo više zahtijevao nego što je to minuli sabor dozvoljavao. No, svima je bilo poznato da dvojni orlovi austrijske kuće e.rećno osvajaju erdeljska brda. Svi su bili pod utiskom značajne rečenice cara Fridrika III.: »Aquila Electa Iuste Omnia Uincit«. Srećni osvajatelj Leopold mogao je izvršiti dragocjenu protučinidbu za cijelu zemlju, a uži krugovi magnata mogli su se nadati za svoju odanost caru lijepih darova. I njima nije mogla biti nepoznata: do ut des. Bečkom dvoru nije bila po volji bilješka u konceptu mađarske dvorske kancelarije gdje se naglašuje caru da sina okruni tek poslije raspravljanja i vijećanja sa saborom. Car je smatrao da za krunidbu njegova sina ne smije biti raspravljanja i zato su morale otpasti riječi u izrazu »habito tractatu et consilio«: *) Turba op. cit. Beilagen Nr. 1.