VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 14

14 unkritisch und berührt die politischen Verhältnisse überhaupt nur beiläufig, so dass er als Herausgeber bei weitem mehr Dank verdient, denn als Geschichtsforscher« (Sitzungsberichte XX, 354.). Nikome se ne može zamjeriti, ako prihvaća Farlatijevo mnijenje i smatra, da je Trpimirov samostan pripadao benediktinskom redu, ali nitko ne smije to drugčije istaknuti nego samo kao vjerojatnost, iako vjerojatnost najvišeg stepena. Šišić kaže: »Nema i ne može da bude sumnje, da je i samostan, što ga je osnovao knez Trpimir pripadao benediktovskomu redu, a vrlo je vjerojatno, da su mu bar prvi i najodličniji monasi došli iz samoga Monte Cassina« (Priručnik str. 189) ili »Nema sumnje, da su ti redovnici bili benediktinci, a vrlo je vjerojatno, da ih je Trpimir dozvao ravno iz matice njihove, iz samostana u Montecassinu (nedaleko Napulja)«. (Genealoški prilozi, str. 5, op. 2). Rački, na koga se Šišić pozivlje, kao uvijek tako je i u ovom pitanju vrlo oprezan pa samo kaže: »Ne dvojeći, da je taj samostan pripadao jedinomu za onda na zapadu redu benediktinskomu, ne znamo jedne važne okolnosti, gdje je taj Trpimirov samostan sagradjen bio« (Nutarnje stanje, Rad 79, str. 163). Danas se, kako je dobro poznato, općenito misli, da je Trpimirov samostan stajao u Rižinicama iznad Solina (Kržanić-Barač, U kolijevci hrvatske povijesnice. Split 1907., str. 11—19.). I u tumačenju naziva »dilectus compater«, kojim Trpimir krsti nadbiskupa Petra, Šišić se povada za Farlatijem i prema Abel-Simsonu, Jahrbücher des fränkischen Reiches unter Karl dem Grossen, sv. I. (768—788) Leipzig 1888, str. 86—87., navada ono mjesto iz pisma pape Stjepana III. kralju Karlmanu g. 770., koje i Farlati. (Genealoški prilozi, str. 7., op. 3). Sasvim ispravno primjećuje Šišić, da riječi Mutimirove isprave »sjedeći na očinskom prijestolu« (residente paterno solio) same po sebi ne ovlašćuju na tvrdnju, da je Mutimir bio Trpimirov sin, ali da svaka sumnja o tome pada, kad se s njima spoji Mutimirova tvrdnja, da se sjeća, kako je njegov otac crkvu sv. Jurja darovao splitskoj crkvi (ut donatam a patre meo recolimus). U vezi s time navada riječi »iuxta donacionem et conjirmationem regum predecessorum meorum, uidelicet Tirpimir et Mucimir, ut in ipsorum conscriptis paginis uidimus contineri« isprave od 9. listopada 1076., kojom je kralj Zvonimir potvrdio splitskome nadbiskupu Lovri, njegovim nasljednicima i samoj splitskoj crkvi crkvu sv. Jurja (Rački, Documenta br. 88., str. 106—107). Ali, kad Šišić uzimlje u obzir mogućnost, da bi netkome moglo biti sigurno, da je Mutimir Trpimirov sin samo u slučaju, kad bi u početku Mutimirove isprave, nakon riječi »a Tirpimiro piisimo duce« stajalo još i