VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 15

15 »patre meo« i taj, koji bi to tražio, pokazao »da ne pozna sastava isprava, jer kakova smisla bi imale ove riječi prije institutacije, to jest onda, kad se još ne zna, tko izdaje ispravu« (Genealoški prilozi str. 11., op. 3.), onda mislim, da je ova opaska suvišna. Tko ne pozna sastava isprava ne može uopće iz njih izvađati ispravne zaključke a još manje praviti ispravne opaske, da li na pojedinim mjestima nešto fali ili je suvišno. Ne samo s obzirom na intitulaciju nego uopće na konstrukciju čitavog početka isprave bilo bi vrlo čudno, kad bi tu stajalo : »Cum magnae inter salonitanum et nonensem praesulibus uerterentur de quandam facta donatione a Tirpimiro piissimomo duce patre meo

... contentiones«. U Mutimirovoj je ispravi najprije navedena činjenica, da postojaše spor oko crkve sv. Jurja a kakovo će stanovište zauzeti knez prema tom sporu, prema Trpimirovoj ispravi i prema odluci svog oca, moglo je doći do riječi tek kasnije, kad se navedu još i drugi momenti. U pogledu riječi nadbiskupa Petra u Trpimirovoj ispravi, da je splitska crkva metropola sve do obala Dunava i gotovo po cijeloj hrvatskoj kraljevini (matrem ecclesiam, quae est metropolis usque ripam Danubii et pene per totum regnum Chroatorum) Šišić se slaže u glavnome s Račkijem, da se ovdje naglasuje »ono pravo splitske nadbiskupije, koje je nekoć imala rimska salonska crkva po cijeloj rimskoj Dalmaciji«. Jasnu Račkijevu interpretaciju ovoga mjesta Šišić je proširio ističući, da se ovdje »radi o virtualnom pravu, a nipošto ne o konkretnom i faktičonm pravnom stanju stvari, to jest tada (852.) nije se nadbiskupija splitska uistinu protezala sve do Dunava«. Dalje spominje, da se ne može pomišljati na Dunav u Srijemu, jer je ovaj kraj pripadao Panoniji a njezina je metropola tada bila Aquileia. Uz to Srijem bijaše u vlasti poganskih Bugara, kao i ušće Save u Dunav pa Podunavlje uopće u istočnom smjeru. Šišić zna za splitsku lokalnu tradiciju, po kojoj se pravo salonske nadbiskupije u rimsko doba prostiralo po čitavoj provinciji Dalmaciji sve do Dunava. »Konkretno i faktično stanje« pokazuju mu riječi »et pene per totum regnum Chroatorum«. To bi mu imalo značiti, da se mal da ne čitava hrvatska država nalazila unutar splitske nadbiskupije i da je samo jedan njezin mali dio bio izvan te nadbiskupije. (Priručnik str. 191). Meni to izgleda kao suviše esktravagantna interpretacija i ja bih radije u ovome mjestu, poput Račkoga, gledao stanje solinske nadbiskupije i činjenicu, da je hrvatska državna vlast ustrajala uz onakovu uredbu splitske nadbiskupije, kakovu je negda imala solinska. Ona nije imala razloga da u tome išta mijenja sve dotle, dok promjene ne nastadoše s drugih razloga.