VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 13

13 Poput Farlatija Šišić u Genealoškim prilozima str. 5. ispravno primjećuje, da se iz Trpimirove isprave nikako ne može razabrati, je li knez Mislav bio Trpimiru otac, stric ili brat »jer ga ona navodi naprosto kao prešasnika Trpimirova, pa se stoga na osnovu ove isprave i ne možemo upuštati ni u kakovo nagađanje, jer bi to bilo bez temelja«. To je svakome jasno pa je i nepotrebna ona kombinacija u opasci, da bi se »prema tome, što Trpimir naprosto za Mislava kaže, da mu je prešasnik (antecessor), moglo pomisliti, da mu ipak otac nije, jer teško da bi toga zanemario napomenuti u tako svečanoj donaciji, koju čini »pro remedio animae« ne samo svoje, već i svojih »parentum vel fidelium«. Dok Šišić dalje primjećuje, da je na to već i Farlati pomišljao, ovaj kaže mirno i jednostavno: »Tirpimirus res Chrobatorum administrandas suscepit anno circiter saeculi noni trigesimo sexto, quem appellare non ausim f

ilium Mislavi, cui proxime in principatum successit; cum ipse in suo Diplomate Mislavum decessorem quidem suum vocet, parentem non vocet« (Illyricum sacrum III, 50). U Priručniku str. 187. kaže Šišić ukratko: »Za Mislava još nam se kaže, da je bio prehodnik Trpimirov, no da li mu je bio još i u kakom bližem krvnom srodstvu (otac, brat ili stric), o tome ne saznajemo ništa«. I s obzirom na vjerojatnost, da je Trpimirov samostan pripadao benediktinskom redu Šišić slijedi Farlatija. Svoje nagadjanje iznosi Farlati ovako: »Monachos non aliunde accersitos fuisse arbitror, nisi e Sanctissima D. Benedicti familia; neque enim alios, nisi Ordinis Benedictini, coetus hominum religiosae disciplinae, vitaeque communis iure sociatos temporibus illis in Ocidente floruisse accepimus. Ab Casinensi siquidem Monasterio tanquam a Metropoli disiunctissimas in regiones civitatum Regumque invitatu frequentissimae Monachorum misae fuerunt coloniae; et cum eas aliae pleraeque nationes expetierint et acceperint, tum vero Dalmatiae et Illyricum quamplurimas et invitavit perhonorifice, et susceptas copiose imprimis lauteque tractavit; idque testantur antiquissimae et opulentisimae Abbatiae in illis regionibus conditae, ex quibus longe plures, quam quae supersunt, extinctae sunt« (Illyricum sacrum III, 50). Ovo mjesto, kao i mnoga druga, pokazuje, da je Farlati pojedine momente iz crkvene povijesti, ako u rukama nije imao dokaza, iznašao pomoću kombinacija, za koje se ne smije reći, da moraju biti bez svakog temelja. Svi, koji su se njime služili, opazili su, da je kod njega važnije gradivo, koje iznosi, nego sama obradba pojedinih pitanja. Dümmler je o njemu možda malko preoštro rekao: »An Urtheil aber steht er Lucius durchaus nach; er ist weitschweifig und sehr