VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 117

117 U doba stvaranja hrvatske i madžarske pragmatičke sankcije vrijedilo je načelo: od zakona, što ih je zajednički sabor stvorio vrijedio je za hrvatsku kraljevinu sam onaj na koji su pristali i hrvatski poslanici. Gledajući i sve protokole požunskog sabora koji se održao tokom mjeseca lipnja i srpnja 1722. god. zatim prošavši od riječi d ori ječi »diarium« istog sabora, nigdje nije spomenuto ni izričito ni prećutno da su se hrvatski ablegati protivili zaključku madžarske pragmatičke sankcije gdje je napose istaknuto da vrijedi i za kraljevine koje su privedene kruni sv. Stjepana. Ako su šutjeli pri formiranju ove rezolucije, oni su je time i potvrdili, jer »qui tacet consentire videtur«. Međutim, svagdje je izričito navedeno da je ovaj zaključak stvoren jednodušno. Zaključak požunskog sabora bio je doduše formalno stvoren u ime Madžarske i svih faktično i juristično prapadajućih zemalja krune sv. Stjepana, ali erdeljski poslanici, čija zemlja je imala svoju već pragmatičku sankciju isto kao i Hrvatska, nisu se niti pojavili u ovom saboru, a erdeljski kancelar i gubernij su izričito zabranili onim poslanicima županija koje su bile sjedinjene s Erdeljem, svako učešće i glasovanje na pitanja iznesenim u donjoj kući ako se ne bi ticala vojničkih poslova, jer ove su županije posvema potpadale u civilnim i političkim zaključcima erdeljskom saboru, osim vojničkim. Budući da Erdelj* uopće sa svojim privezanim županijama nije bio zastupan na saboru, držao je važnim biskup Erdödy kod proglašenja u donjoj kući da se i magnati slažu u rezoluciji s članovima donje kuće, da »votis coalescentibus etiam cum aliis regnis et provinciis ad Sacram coron-a-m spectantibus haec seccessionis acceptatio intelligatur (Diarium)« da se s ovim zaključkom koji su magnati s članovima donje kuće stvorili učini podudaranje sa zaklučcima također drugih kraljevina i provincija koje prapadaju kruni sv. Stjepana. Tu je mislilo sigurno na ispravu kojom je Erdelj privolio prihvatiti pragmatičku sankciju na hrvatsku rezoluciju od 1712. godine. Međutim hrvatski poslanici ne samo da su prisustvovali zasjedanjima nego su osobno učestvovali pri deputacijama koje su bile deklaratorne prirode u madžarskom nasljednom redu. Napokon, tako je htio car, da zaklučak sabora o ženskom nasljednom redu bude formuliran u ime i drugih zemalja Stjepanove krune. Kad je bio stvoren identitet svih zaključaka tada je car dao konačnu sankciju. Hrvatski ablegati sigurno su nastojali oko javnog hrvatskog dobra i zato im je, bez sumnje hrvatski sabor i zahvalio, jer su uspjeli da izvrše svoju zadaću, pristavši na madžarsku pragmatičku sankciju, na prvi i drugi čalanak ovog sabora i time isključili hrvatsku rezoluciju 1712. god. o ženskom nasljednom redu koja je vrijedila kao zakon do 1723. god. kad je dakle stvorena zajednička pragmatička sankcija sadržana u I., II. i III. članku zajedničkog sabora u Požunu. Velim zajednička pragmatička sankcija, jer je spomenutim člancima dotično zakonima Ugarska skupa s Hrvatskom priznala pravo ženske loze habsburške kuće na prijesto. Zamjena hrvatske pragmatičke sankcije sa ugarsko-hrvatskom 1723. god. bila je uostalom u duhu dinastičkih interesa. Habsburška kuća kako same carske poslanice kažu, morala je imati jedinstvenu pragmatičku sankciju, u svim svojim nasljednim kraljevinama, kneževinama i pokrajinama, jer je to trebalo za učvršćenje prijestola, za osiguranje nasljedstva. Ta i madžarska pragmatička sankcija morala se potpuno podudarati s carevim planovima o ženskom nasljedstvu. Ona je, tako reći, postojala prije nego se uopće i požunski sabor otvorio. Imala je svoj oblik i svoj sadržaj. Staleži i redovi kraljevine Madžarske bili su glumci na svojoj pozornici političkog života, koji su do kraja odlično izveli naručenu carevu komediju. Istina oni su se mogli suprotstaviti kao što su se neki magnati 1712. god. ali ovaj puta teren je bio mnogo bolje i savršenije obrađen i uzgojen. Protiv suprotstavljanja staleža i redova, car je ovaj puta upotrijebio najefikasnije sredstvo kojim se može masa predobiti. Vatreni govori puni panegiričkih misli o kraljevini Madžarskoj ,lijepih reminiscencija o slobodnom izbornom pravu u slučaju izumrća muške linije, zatim hladnih jezovitih crta, dosta lakonski izrečenih, o fatalnom interegnumu, napokon edenskih misli usredotočenih u miru i blagostanju kad se predadu i ženskom nasljednom redu, to su bili mediji kojim je car ostvario svoj plan. Međutim da su hrvatski ablegati na požunskom saboru i ustali protiv prvog i drugog članka, a da je car ipak njih potvrdio u svome drugom dekretu 1723. god. kao što je to i učinio, bilo bi sve uzalud. Hrvatska pragmatička sankcija ipak bi doživjela svoj suton. Dekret kaže da car sankcioniše sve što se u njem nalazi od riječi do riječi. Sve on to smatra obaveznim ne samo za sebe nego i za svoje na-