VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 118

118 sljednike. U drugom članku ovog dekreta piše da u slučaju izumrća muške linije prenose »jus haereditariumcuccedendi in Hungariae regnum, et coronam, ad eandem pertinentes partes, provincias, et régna

... etiam in sexum Augustae Domus Suae Austriacae foemineum. Na to su hrvatski ablegati pristali, i zato, jer se logično traži u ovakvim pitanjima posljednja izjava, oni su zaključili svoju rezoluciju 1712. godine. Da su oni ustali protiv a da je spomenuti dekret ipak izišao na javu, hrvatskoj kraljevini bi se tim potezom uništila stoljetna prava. No ,ovaj se slučaj izbjegao time da su hrvatski poslanici makar i mučke pristali na zaključak požunskog sabora o ženskom nasljednom redu. Na ovakav način oni nisu prekršili normu ponašanja svoje instrukcije, nego su spasili suverenitet i integritet hrvatske kraljevine . Većina naših povjesničara tumači da je hrvatska pragmatička sankcija iz 1712. godine vrijedila i u vrijeme 1723.. god. Međutim, po mom shvaćanju svih poznatih dokumenata za to pitanje važnih i potrebnih, tvrdnja je neosnovana. Za Hrvatsku i Ugarsku vrijedi pragmatička sankcija iz 1723. godine. Naša saborska rezolucija 1712. godine bila je u istinu pravi važeći zakon sve dotle dok nije s prihvatom hrvatskog i ugarskog sabora te s privolom kralja bila zamijenjena zajedničkim ugarsko-hrvatskim zakonom iz 1723. god. Tvrdeći da su hrvatski ablegati 1722. godine preuzeli madž. pragmatičku sankciju u svoje kodekse ni najmanje se ne opovrgava vrijednost hrvatske pragmatičke sankcije d o 1722. kao što su hrvatski staleži i redovi na saboru u Cetinu 1527. pregledavši sva prava Ferdinandova na hrvatski prijesto i uvjerivši se o njihovoj ispravnosti proglasili Ferdinanda za kralja cjelokupne Hrvatske, isto tako su sakupljeni na svom saboru 9. ožujka i drugih dana koji su slijedili 1712. god. praznali i ženskim potomcima Habsburške kuće pravo na hrvatski prijesto. Ova adopcija pragmatičke sankcije nije našla u svom postanku nikakovih zapreka. Zvonimirova domovina primila ju je posve jednodušno. Poslije razmaka od dva stoljeća Hrvatska se je po drugi puta vezala na korist Habsburške kuće. Zamašnijeg i važnijeg protesta nije bilo sa strane Madžara. Istina, Madžari su rogoborili protiv pragmatičke sankcije Hrvata, ali nisu ustali protiv nje kao na protupravni čin. Pače kardinal Kristijan August svojim pismom caru nije poništio vrijednost rezolucije hrvatskog sabora, nego je samo napomenuo caru da se nada da hrvatski sabor nije bio njegova igračka. Karlo VI. kad je 16. maja 1712. god. potvrdio hrvatsku pragmatičku sankciju, on je time priznao ponovno suverenost hrv. kraljevine. On je bio i madžarskim kraljem i zato kad je potvrdio hrvatsku pragmatičku sankciju on je hrvatskoj priznao neovisnost od Madžarske kraljevine ali nije uništio personalnu uniju hrv. kraljevine s Madžarskom. Jer da Karlo kao madžarski kralj nije potvrdio hrv. rezoluciju radi toga što bi Hrvate uputio u pitanje ženskog nasljednog reda na madžarski sabor, o nbi hrvatske staleže i redove učinio ovisnima od zaključka tog madžarskog sabora. Prema tome on bi hrvatsku kraljevinu smatrao »pars anexa« koja ne bi nikad mogla doživjeti slučaj da se nalazi pod jednom dinastijom, a Madžarska pod drugom kao što se to moglo dogoditi putem hrvatske pragmatičke sankcije, jer madžarska je uzakonjena tek 1723. godine Konačno Karlo VI. je izdao dekret 1723. godine gdje se madžarska pragmatička sankcija proglašuje obaveznom, s pravom jer hrvatski poslanici nisu ustali protiv nje, u svim zemljama koje pripadaju kruni sv. Stjepana. To proglašuje madžarski kralj a i hrvatski, koji je prije jedanaest godina, istina, ne tako svečano i javno, ali ipak, makar i kriomice primio i prihvatio hrvatsku pragmatičku sankciju. Karlov dekret iz 1723. godine je poslijedica — jeka jednodušnog prihvata ženskog nasljednog reda u požunskom saboru 1722. god. Ujedno dekret je svršetak sutona hrvatske pragmatičke sankcije, ali nije smrtni udarac suverenosti hrvatske kraljevine, nego novo jamstvo da će se i nadalje Hrvatska sačuvati u svojim pravima i sloboštinama. Bez sumnje, dakle, da je hrvatska pragmatička sankciji vrijedila zakonski od 1712.—1723., ali samo do 1723. god. jer je onda ona zamijenjena zajedničkom ugarsko-hrvatskom pragmatičkom sankcijom. Jasno je ,naime, da Hrvati nisu željeli da s Ugarskom imaju u buduće istog kralja, prema tome da izađu iz personalne unije, koja bez pretjerivanja znala dočekati i tamne časove, il ne s tolikim intenzitetom da bi Hrvatska prestala de jure bivati državom, odnosno postala de jure sastavni dio druge države kao Madžarske, Hrvati ne bi nagovarali Madžare i 1712. i 1715. i 1722. na zajedničkom saboru da prihvate žensku lozu. Iz