VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 116
116 Dakle staleži i redovi nisu podrazumijevali pod izrazom »äeque indivisilibiter« cijeli kompleks Habsburških zemalja kao jednu nerazdruživu cjelinu, nego zemlje koje su pripadale kruni sv. Stjepana. Drugi članak koji je važniji i zato sam ga donio u prevodu iznosi motive koji su utjecali na stvaranje ovakve rezolucije, i ujedno daje detaljniju sliku o novom ženskom nasljednom redu u madžarskoj kraljevini. Car Karlo je u mnogo odužio domovini Sv. Stjepana. Ne samo da je ovu nasljednu kraljevinu i pridružene joj strane, kraljevine i pokrajine, sačuvao u onoj veličini u kojoj su ju ostavili njegovi prethodnici nego ih i u posljednjem turskom ratu od najljućih navala junački obranio, te im svojim pobjedonosnim i sretnim oružjem pridobio pridružene joj kraljevine i pokrajine, lime je njegov besmrtni duh stekao neumrlu slavu, ali i vječnu sigurnost staleža i redova, tako da će moći srećno vijek vjekovati u blagom i neprestanom maru protiv svake vanjske sile. Želeći zapriječiti svaki unutarnji pokreti sve nevoljeinteregna, zatim potaknuti primjerima svojih predaka, napokon iz zahvalnosti svome očinskom kralju, prenijeli su i na ženski rod ove dinastije pravo nasljedstva, u slučaju ako ne bude muškod potomka. Nasljedni red vrijedi za madžarsku kraljevinu i krunu madžarsku, i za one strane, pokrajine i kraljevine, koje njoj pripadaju, te su već s Božjom pomoći opet predobite ili će se još pridobiti. Pravo pak nasljedstva bilo ženske loze bilo muške (naravno da će muška linija imati prednost) Josipove pridodavši još Leopoldovu liniju, u prvom redu staleži i redovi prenose na potomke Karla, a ako tih ne bude, na potomke cara Josipa, ako pak i tih ne bi bilo, na potomke cara Leopolda i na njihove zakonite nasljednike, nadvojvode austrijske, vjere rimokatoličke. Kod svih slučajeva vlada primogenitura koju je Karlo ustanovio i u drugim kraljevinama i nasljednim pokrajinama u Njemačkoj i izvan nje, koje treba po navedenom pravu i redu nerazdijeljivo i nerazdruživo, zajedno i ujedno skupa s kraljevinom Madžarskom i s dijelovima kraljevinama i pokrajinama, njoj pridruženima, kao baštinu posjedovati i njima vladati i upravljati. Drugi članak sadrži i tu odluku staleža i redova da se prihvati i potvrdi nasljedno pravo s kojega su austrijske nadvojvode obojeg roda po ženskom koljenu Habsburške kuće proglašeni na spomenuti način baštinicima i nasljednicima i da se to nasljedno pravo uvijek kod krunidbe sačuva zajedno s drugim sloboštinama, privilegijama staleža i redova kraljevine i pridruženih joj strana, kraljevina i pokrajina, kako je to i Karlo već potvrdio. Ipak staleži i redovi pridržavaju sebi pravo, djedovski, stari odobreni i priznati običaj da mogu birati i kruniti kraljeve u slučaju da bi i ženski rod izumro. Ova ista dva članka, koji sačinjavaju madžarsku pragmatičku sankciju, uvrštena su doslovce s drugim člancima stvorenim na spomenutom požunskom saboru, u dekret cara Karla VI. od 19. juna 1723. god. U ovom dekretu madžarska pragmatička sankcija dobila je kraljevom sankcijom potpuno vrijednost i obaveznost. U konkluziji istog dekreta navodi se da je car Karlo VI. na molbu staleža i redova kraljevine Madžarske i pridruženih joj strana sve artikule, medu kojima se nalaze na prvom mjestu dva prije spomenuta članka o madžarskoj pragmatičkoj sankciji, najprije pregledavši uvrstio u ovaj dekret od riječi do riječi, i da je ovim artikulima i sve i pojedino što se u njima sadrži, potpuno suglasan, te da je isto ujedno tim dekretom svojim kraljevskim autoritetom odobrio, primio, i potvrdio. 81 ) Izloživši razvitak madžarske pragmatičke sankcije i predočivši Karlov dekret 1723. godine gdje je rezolucija požunskog sabora 1722. doživjela svoju završnu fazu, nameće nam se pitanje: da li su mogli hrvatski staleži i redovi biti zadovoljni radom svojih ablegata na istom saboru ciljajući na smisao hrvatske pragmatičke sankcije i njen juridički opstanak. Da li uopće postoji problem, da li su Malenić, Czindery i Oreški, hrvatski poslanici na spomenutom požunskom saboru, izvršili zadaću koju su im hrvatski staleži redovi povjerili, »da ne će od izjave i odluke, što je prije više godina na saboru kraljevine o nasljedstvu preuzvišene kuće austrijske stvorena, po tom od odredbe i članka, što postoji, ako i kad do toga dođe, ništa dati otkinuti, još manje će sama gospoda poslanici od iste odustati«, kako to intrukcija ovim poslanicima izričito navodi. 81 ) Corpus juris hungarici p. 146.
