VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 6

6 polite nije bio izuzet nijedan njezin dio. Hrvatski su knezovi imali lijepe i velike patrimonije i njima su, po miloj volji, mogli obdarivati crkve onako, kako je to učinio i Trpimir. Naziv curtis (Chorte nostra) uzima u značenju dobra ili posjeda a za Bijače kaže, da je u Trpimirovo doba to bio jedan od prvih gradova ili glavni grad Hrvatske (civitas erat primaria Chrobatiae), da su ovdje knezovi i prvi državni dostojanstvenici obdržavali svoje sastanke, odlučivali o javnim stvarima, izdavali zakone i naredbe. Župani bijahu poglavari pojedinih pokrajina u Hrvatskoj (str. 50—55). Vrlo je tačno uočio Farlati bit Mutimirove isprave. Hrvati u njegovo doba ne stajahu pod nikakvom stranom vlašću; za njih je vrijedila jedino Mutimirova vlast. Spor između splitskog nadbiskupa i ninskog biskupa o crkvi sv. Jurja u Putalju Mutimir je riješio u korist splitske crkve a na osnovi Trpimirove isprave. Spor se kretao okolo toga, je li Trpimir ovu crkvu dao splitskom nadbiskupu na privremenu upotrebu, naime dok će nadbiskup biti na životu a da, nakon njegove smrti, pripadne ninskoj biskupiji. Crkva se nalazaše na hrvatskom području, koje pripadaše jurisdikciji ninske biskupije. Ninski biskup bijaše u to doba jedini biskup svih Hrvata i čitave Hrvatske. Iz Trpimirove isprave Mutimir je jasno razabrao, da crkva sv. Jurja u Putalju pripada splitskoj crkvi pa ju je novom ispravom njoj i doznačio a podjedno i potvrdio Trpimirovu ispravu. Da bi njegova odluka imala što veću moć, sam je Mutimir svoju ispravu, dan kasnije nakon što je bijaše izdao, položio na oltar sv. Dujma u splitskoj crkvi. Latinski jezik Mutimirove isprave Farlatiju je manje iznakažen nego jezik Trpimirove. Njegova primjedba na str. 82. »Diploma Muncimiri neque soloecismis, neque barbarismis vacat, hoc tarnen si conféras cum eo, quod ab hine annos amplius quinquaginta Tirpimirus composuit, facile videas Chrobatos in lingua Latina aliquntulum profecisse« neće biti tačna. Mjesto da govorimo o napretku Hrvata u poznavanju latinskog jezika, radije ćemo pomisliti na mogućnost, da je tradicija u jezičnom pogledu više iznakazila Trpimirovu ispravu nego Mutimirovu. Farlatijevo razlaganje lijepo pokazuje, kako je starija historijografija smatrala ove dvije kneževske isprave vrlo važnim izvorima za povijest splitske crkve devetoga vijeka. Ali je Farlati podjedno iz njih izveo gotovo sve one historijske izvode, koji se uopće moguć izvesti. Ni u naše doba ne može se poći mnogo dalje a da se ne dospije u krug nesigurnih a s naučnog gledišta i nepotrebnih kombinacija. I s obzirom na ove dvije