VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 104

104 Kolikogod nije surađivala kod ovog odgovora madžarska kancelarija, toliko još uvijek gledamo da se što većma prikrije uzrok postanka ovog odgovora. I ovdje su bili u neposrednoj vezi carevi interesi, radi kojih je morala ustuknuti potpuna istina o veličini suvereniteta hrvatske kraljevine. Izraz »decretum« nije bio zamijenjen ni rezolucijom ni statutom. Sva tri su uopće izostala. Istina, pohvala hrv. staležima radi njihove rezolucije nije izostala, ali ipak nije naveden njezin povod. Da ipak ovaj odgovor ne bi izgubio značaj diplome securitatis, kralj obećaje »ne samo da ćemo vam mi i naši naslijednici, vaše pravice, povlastice i sloboštine, uvijek ne povrijeđene uzdržati, nego i drukčije da nećemo ništa propustiti, čim god uzmognemo prirođenu austrijskoj krvi blagost i milost, te pospješiti korist ovih veoma zaslužnih kraljevina«. Kad su hrv. staleži dobili ovaj odgovor, ablegati su mogli reći da su izvršili svoju zadaću kako su to njihove instrukcije tražile. Iako je ovaj odgovor bio jadna diploma securitatis et privilegiarum ipak je njime bio dovršen drugi potrebiti pravni dio znamenitog temeljnog zakona između kralja i Hrvata. Hrvatska pragmatička sankcija dobila je kraljevu potvrdu, stupa u red, kako kaže Smičiklas, dvostranog ugovora između kralja i naroda na osnovu prava samostalnosti hrvatske kraljevine, i napokon postala je obvezatna za kralja i Hrvatsku. O pravovaljanosti odluke sabora 1712. god. o ženskom nasljednom redu ne sumnjaju ni suvremeni Madžari »Plenum jus Regni« kako to hrvatski staleži i redovi nazivlju svoje izborno pravo, priznavaju i tadašnji madžarski državnici. Ugarski je sabor pouzdano znao o rezoluciji sabora 1712. god. ali on nije nigdje ni jednom rječju prosvjedovao protiv tome zaključku, premda je bio na okupu radi krunjenja Karlova, i unatoč tome što se tu imalo zajamčiti pravo krune sv. Stjepana. Da nijesu ugarski staleži priznavali navedenu odluku, morali su i prosvjedovati protoiv kraljevu postupku, koji i potvrdio nekompetentne zaklučke hrvatskog sabora. Jasno je da su Madžari znali da hrvatski staleži imadu pravo raspolagati sa svojim »jus regni«. Jedino se može još napomenuti što bi još bilo u vezi s navedenim da nisu negirali izborno pravo Hrvata to, da im je bio nepoćudan postupak hrvatskog sabora, jer Madžari u ono doba nijesu htjeli ni čuju da bi ženskoj lozi Habsburga osigurali ugarski prijesto. Dakle, ponavljam, nema sumnje da rezolucije hrvatskog sabora 1712. god. nije postala kraljevim pismom od 16. svibnja iste godine upućeno hrv. staležima i redovima pravim zakonom. U kraljevini Hrvatskoj mogla je, dakle, otsada kraljevati i ženska loza kuće Habsburg. Istina, ne smijemo zaboraviti, da je mogla doći na hrvatski prijesto žena i bez naše pragmatičke sankcije, kako smo to vidjeli u prvom dijelu naše knjige pod naslovom »Mogućnost ženskog nasljednog reda«, ali sada nije trebala da upotrijebi bezbrojna inkvizitorska sredstva interpretacije, jer joj je to zajamčeno pravim ugovorom. No ni sada još nije bilo točno određeno koje će samo žene moći vladati hrvatskom kraljevinom. Jedini je uvjet bio, da drži u svojoj vlasti Austriju, štajersku ,Kranjsku i Korušku i da stoluje u Austriji. Time joj je bilo osigurano njezino pravo da vlada hrvatskom kraljevinom. Da je Karlo VI. umro iste godine no kasnije nego što je dao »diplomu sigurnosti«, prema hrvatskoj pragmatičkoj sankciji nije se moglo odrediti Hrvatskoj pravog vladara. Zašto to pitanje nije bilo temeljito riješeno, kazat će nam carev nezgodni položaj. On nije imao ni kćerke ni sina, a na dvoru su bile još Leopoldove kćerke, Josipova udovica, Karlova majka i njegova supruga i još k tome dvije Josipove kćerke. Obazirući se na Karlovu oporuku od 26. rujna 1711., istočnu monarhiju i zapadnu preuzela bi najstarija kćerka Josipova Marija Jozefina, u slučaju, kako napomenusmo, kad bi u ovo vrijeme Karlo umro. To bi se dogodilo prema Karlovoj oporuci koju obradismo u ovoj knjizi pod naslovom »Deutsche Publication« deklaracija 14. travnja 1713. god.« Ako bi Marija Jozefina stolovala u Austriji te ispunila druge uvjete ipso facto postala bi kraljicom hrvatskom. Da je Karlo umro dvije godine kasnije, svakako poslije 29. marta 1713. godine, kad je Seilern objavio kućne zakone 1703. godine, ili još bolje da je umro poslije 19. travnja iste godine, kad je bilo proglašenje »pragmatičke sankcije«, prema pactum mutuae successionis istočnom i zapadnom monarhijom bi opet vladala Marija Jozefina, ali sada ne više po oporuci nego po utvrđenim zakonima. Da ona nije stolovala u Austriji, hrvatska kraljevina ne bi imala svoje kraljice ,jer osim Marije Jozefine nitko nije mogao vladati makar i najmanjim dijelom habsburške monarhije. To je tražilo naslijeđivanje universalnog fidei-comisa.