VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 96
štajersku, jer je kralj izrazio želju da ove tri katoličke zemlje stvore konfederaciju s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom. To bi morao biti ustuk u konfederaciji koju su 19. siječnja 1620. sklopile protestantske zemlje: Madžarska, Češka, Austrija. Ovu ideju rado primiše Hrvati, jer su se nadali da će biti Hrvatsku lakše obraniti od Betlena i od njegovih saveznika Turaka. Hrvatski staleži odmah izaberu svoje povjerenike koji su morali sklopiti samo takvu konfederaciju, u kojoj će Hrvatska »zadržati sve slobode, zakone i povlastice svoje«. Budući da Kranjska, Koruška i Štajerska pripadaju njemačkom carstvu u koje Hrvati ne žele ući, ne smije konfederacija Hrvatsku odijeliti od krune sv. Stjepana. No Hrvati se nijesu trebali toga bojati jer su isto Ferdinandovi povjerenici izjavili da isti staleži i redovi dobro promotrivši opasno stanje sadanjeg doba ne će propustiti navale ratujućih neprijatelja odbijati, kako od sebe tako i od granica provincije Štajerske, Koruške i Kranjske, združenim silama za svoju djedovsku slavu i vjernost. I jer isti staleži i redovi drže da u ovim olujama sa sviju strana bjesnećih ratova treba da se opru zajedničkom neprijatelju zajedničkim i združenim oružjem i'silama, da uvide kako ovisi spas i opstanak jednoga od drugoga hoteći da znadu i da budu u buduće sigurni pomoći, spremnosti i dobrohotnosti prema sebi više navedenih provincija Štajerske, Koruške i Kranjske bilo u kakovoj mu drago nastaloj pogibelji, drže da je vrijedno da sve kraljevine sa više navedenim provincijama Štajerskom, Koruškom i Kranjskom uđu u uzajamnu vezu jedinstva i sigurnog saveza, bez štete počitanja i uz trajnu valjanost prava i prerogativa, kao sadanje posvećene carskog i kraljevskog veličanstva kao i zakonitog kralja madžarskog, kao i ostalih zakonitih kraljeva Madžarske i svete krune istog kraljevstva, i to bez oštećivanja svih sloboština, zakona i privilegija ovih kraljevina.« 01 ) U cjelini znameniti zaključak hrvatskog sabora 26. kolovoza 1620. god. glasi: »Zakonski članci glavne skupštine svih staleža i redova kraljevina Hrvatske i Slavonije, zaključeni u saboru, razglasom bana, presvijetloga gospodina grofa Nikole Frankopana Trsatskog itd. zakazanom i održanom u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu na 26. i slijedećih dana mjeseca kolovoza, godine gospodnje tisuću šestotina dvadesete. Određeni povjerenici, i to od strane posvećenog carsko-kraljevskog veličanstva prečasni gospodin Leonardo labudski biskup, i poglaviti i velemožni gospodin Bogomir Stadler, veliki vojvoda hrvatske krajine, u ime pako slavne štajerske pokrajine velemožni gospodin Juraj Galler de Svamberg itd. moljahu na temelju svojih vjerodajnica sve staleže i redove rečenih kraljevina, da dobro uvaživši opasno stanje stvari u sadašnje doba, neka prema svojoj starodavnoj slavi i vjernosti ne propuste združenim silama odbijati navale neprijateljske tako od sebe kao što i od susjednih pokrajina Štajerske, Koruške i Kranjske. I budući da isti staleži i redovi misle da se u sadašnjoj od svakuda hujećoj ratnoj buri i oluji zajedničkom neprijatelju opirati treba zajedničkim i združenim silama i oružjem, te razabiru, kako spas i opstanak jednoga ovisi o spasu i opstanku drugoga: zato isti staleži i redovi, želeći si osigurati za budućnost i za svaku nevolju brzu pomoć i dobrohotnost rečenih slavnih pokrajina Štajerske, Koruške i Kranjske, nalaze za vrijedno, da se ove kraljevine združe s rečenim pokrajinama štajerskom, Koruškom i Kranjskom i da s njima ugovore uzajamni savez, ali tako, da ostanu uvijek nepovrijeđena vlast, prava i preimućstva ne samo sadašnjeg posvećenog carsko-kraljevskog veličanstva, kao zakonitog ugarskog kralja, nego i budućih kraljeva ugarskih, kao što i svete krune ugarske, pak i ostale sve sloboštine, zakoni i povlastice ovih kraljevina da ostanu nepovrijeđene i u svojoj krijeposti. Za ugovaranje i sklapanje tog saveza određuje se u one pokrajine u ime svih staleža i redova ovih kraljevina prečasni gospodin biskup zagrebački i presvijetli grofovi gospoda ban Nikola Frankopan i Toma Erdödi, te plemeniti i viteški magister Stjepan Patačić, prabilježnik kraljevine, Grgur Petö i Juraj Urnoci. Stoga su staleži i redovi naputak i punomoć javno sastavili, da mogu ugovarati i ugovoriti, i dali im ju pod pečatom kraljevine. Imat će pako ista gospoda punomoćnici za svoj trošak tisuću ugarskih forinti, pa ako više potroše, nadoknadit će im se«. Ovaj članak je osim toga i državopravnog značaja, jer on pokazuje da je kraljevina Hrvatska mogla i međunarodne ugovore sklapati bez obzira na ugarsku, u ovom slučaju s Kranjskom, Štajerskom i Koruškom. 81 ) Acta congr. 1620. p. 158.
