VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 5

5 zatražio ništa za sebe već za svoju crkvu. Zatražio je, da ono, što sam bijaše kupio ili što je od nepokretnog i pokretnog dobra bilo crkvi darovano, Trpimir uglavi ispravom kao vječnu svojinu splitske crkve; dalje da toj istoj crkvi potvrdi vlasništvo crkve blaženoga Jurja u Putalju, koju bijaše ili sagradio ili obnovio knez Mislav a uz to obdario posebnim darivanjima. Trpimir nije samo splitskoj crkvi dao sve ono, što je tražio nadbiskup Petar, nego ju je i sam bogato obdario novim zemljištem i desetinama sa posjeda okolo Klisa, kako joj bijaše počeo darivati knez Mislav. Za tekst isprave, kakav je kod Luciusa i u registru povlastica splitske nadbiskupije, Farlati kaže, da je pun grješaka i nejasnoća, da se riječi medu sobom ne podudaraju ni brojem ni padežom, da je smisao u tolikoj mjeri iznakažen, da se, bez tačne interpretacije, ne može pravo razumjeti. Dalje napominje, da su hrvatski knezovi i kraljevi, iako po rodu i jeziku Slaveni, u svojim ispravama rabili latinski jezik, da su od Franaka naučili latinski govoriti i pisati u doba, kad su dospjeli pod njihovu vlast. Nastojanja Karla Velikoga na kulturnom polju odstranjivala su nedostajanje znanja i barbarstvo kod svih naroda. Karlo Veliki naročitu je pažnju poklanjao učenju latinskoga jezika pa je učitelje ovoga jezika dao i Hunima i Hrvatima. Dok su se Hrvati u svagdanjem životu služili svojim domaćim jezikom, kod sastavljanja isprava i uopće javnih spisa za saobraćaj s dalmatinskim Romanima i u crkvenim poslovima upotrebljavahu latinski jezik. Ovaj je jezik kod Hrvata u početku bio surov i nagrden, kao što se vidi po Trpimirovoj ispravi. Njezine jezične nedostatke Farlati bi radije upisao u grijeh neznanju sastavljača nego neupućenosti i nebrizi pisara (quos potius compositoris inscitiae, quam amanuensis ignorantiae vel incuriae attribuerim)

. Isprave kasnijih hrvatskih knezova i kraljeva pokazuju napredak u poznavanju latinskoga jezika, iako je i njihov jezik još vrlo daleko od savršenstva. U svojim opaskama uz pojedina mjesta isprave, ponajprije s obzirom na napomenu o vladanju Lotarovom u Italiji, primjećuje, da su Hrvati bili podvrgnuti Lotaru kao kralju Italije, da ih je Lotar ili silom oružja podvrgnuo svojoj vlasti ili da su mu se Hrvati na vjeru predali od svoje volje. Ponavlja svoju pređašnju tvrdnju, da je područje stare solinske metropolije sezalo do Dunava a za oznaku Hrvatske kraljevinom (regnum Chroatorum) primjećuje, da je njezino područje bilo tako prostrano, da se doista moglo označiti kraljevinom, iako njezini poglavice nijesu nosili kraljevski naslov. Iz jurisdikcije solinskog metro-