VJESNIK 3. (ZAGREB, 1928.)

Strana - 148

148 baš biskupi dalmatinskih gradova i priori t. j. oni isti, koji su se 8. veljače 1076. god. bili zavjerili i podložili mletačkome duždu Dominiku Silviju, a sad su se eto, nekoliko mjeseci poslije, pri izboru i pri krunisanju, svakako inicijativom dalmatinskih biskupa, poklonili hrvatskom kralju Zvonimiru, koga su držali sebi sklonim. U tom pogledu dakako da je mnogo pridonio i auktoritet zaštitnika Zvonimirova pape Grgura VII., prema kome su Mlečani bili neprijateljski raspoloženi, a tadašnji bizantski car Mihajlo VII. nije mogao praviti sjedinjenju dalmatinskih gradova nikakvih zapreka, jer bijaše s Grgurom VII. u dobrim odnosima, štoviše molio ga protiv prodiranja Seldžuka u Maloj Aziji za pomoć.

33

) Na taj se eto način mimo nasljednu dinastiju Trpimirovića uzdizao sve više u svojoj moći slobodnim izborom hrvatskoga naroda i svećenstva na prijestolje podignuti kralj Dimitrija Zvonimir pod zaštitom silnog pape Grgura VII., za koga je teokratska ideja rimske stolice došla do svoga vrhunca. »Grgur VII. — lijepo reče Gregorovius (o. c. IV. 1906. s. 167. i 168.) — tražio je lensku vlast nad Češkom, jer je Aleksandar II. knezu Vratislavu dopustio nositi mitru; nad Rusijom, jer je novgorodski knez na bijegu pohodio grob Sv. Petra i prikazao mu svoju zemlju kao leno; nad Madžarskom, jer je Henrik III. zarobljenu državnu sulicu i krunu one države prikazao Sv. Petru kao zavjetni dar. Tek što je izabran papom, poslao je kardinala Huga u Španiju, da tamo brani vrhovnu vlast crkve, jer je ona država od starine stajala pod papinskim pravom. Iste uvjete i iste zahtjeve stavljao je na Korziku i Sardiniju, na Dalmaciju i Hrvatsku, na Poljsku, Skandinaviju i Englesku, koje je sve zemlje posve ozbiljno smatrao svojinom Sv. Petra.— Ova upravo rimska smionost tih zahtjeva činila bi nam se danas posve nevjerojatnom, kad ne bi stajala baš na temelju religioznoga naziranja vremena i svijeta, koje se mora poimati iz duha srednjega vijeka«. Iz odnošaja svih ovih država prema papi vidi se, da se ni krunisanjem Zvonimirovim u Solinu i sa svim onim, što se je usto zbilo, nije ništa napadno dogodilo, nego da je Zvonimir po općenitim onim obvezama u krunidbenoj zavjernici stupio u ligu kršćanskih vladara i država, kojoj je bio na čelu papa Grgur yil., davši se prema stanovitim dužnostima vladarskim pod papinu zaštitu. Ali država hrvatska nije ovim činom stupila ni u kakov o papi zavisni državopravni položaj, a sam Dimitrija Zvonimir nazivlje se u javnim ispravama »dei gracia rex«, »gracia dei

... rex«, »nutu dei

... rex«, »diuina concedente gracia rex,

34

) pa je očito, da on osim Božje 33

) M. Mesić: o. c. Rad XXXIX. s. 129.—131. — Šišić: o. c. 1925. s. 557. i 558. 34

) Rački: Documenta, s. Ill, 112, 138 i 140.