VJESNIK 3. (ZAGREB, 1928.)

Strana - 112

Prilozi za historiju državnoga prava hrvatskoga. Naši su djedovi i u najnepovoljnijim prilikama vazda budno pazili, da u javnom životu i održe jednom stečena prava, i da steku nova. U tom su nastojanju polazili dvojakim smjerom: prvo da drže na okupu i da proučavaju kraljevske resolucije i reskripte, kojima su primali najrazličitije pogodnosti, prava i privilegija, a drugo da artikulima (člancima ili zaključcima) svoga hrvatskoga sabora kraljevskom sankcijom pribave i utvrde zakonsku vrijednost, pa da tako tim saborima održe zakonodavnu vlast. To se naročito opaža za vladanja iz porodice Habsburg, kad je Hrvatska bila članom velike i prostrane monarkije, skalupljene od raznih naroda i zemalja. Dok su vladari te monarkije već od prvoga časa snovali, da od smjese naroda i država stvore jedinstvenu i homogenu državu; Hrvati su neprekidno radili, da obrane svoju samosvojnost i svojoj domovini održe ne samo ime, nego i karakter kraljevine. Ta i sama nagoda hrvatsko-ugarska od god. 1868. morala je priznati, da je Hrvatska »politički narod«; a Pliverić je dokazao, da je ona i po nagodi ostala »državom«. Nije mi medjutim ovaj put zadaća, da poput Pliverića i Tomašića prikazem državno pravo Hrvatske ili bar temelje njegove; meni je samo do toga, da iznesem neke dosad nepoznate ili bar neopažene priloge, da je hrvatski narod vazda stajao na braniku svojih pravica, pa da je kroz stoljeća izgradjivao zgradu svoga državnoga prava. Po tom su ovi prilozi samo dokazi za kontinuitet toga nastojanja. I. Articuli Slavoniae regni. (1702.—1705.). Tijekom stoljeća bijaše se nakupilo već lijepo čislo kraljevskih povelja i saborskih artikula, te se je osjećala prijeka potreba, sve te spise ponovo pročitati, proučavati im sadržaj i tako ih učiniti pristupnima za praktičnu porabu. To se je smatralo još potrebitije, jer su brojni spisi bili pisani u XIV. i XV. stoljeću, pa je bilo vrlo malo ljudi, koji su umjeli stara pisma čitati.