VJESNIK 2. (ZAGREB, 1926.)
Strana - 219
219 smatrala samo vladarevim posjedom, i kako je tog poimanja kasnije nestalo. U drugom poglavlju dolazi do potpuna izraza ovlaštenje za sklapanje medjunarodnih ugovora, koje organi za inostranu službu primaju od državnog poglavice, ili trajno ili od slučaja do slučaja. Tu auktor ima dovoljno prilike da istakne, kako su ustavi modernih država netačni i nejedinstveni, kad je riječ 0 licima, koja smiju sklapati ovakove ugovore. U trećem poglavlju ima dovoljno razloga, da se pozabavi dvjema glavnim teorijama, koje se bave parlamentarnim pristankom na sklopljene ugovore, medjunarodnopravnom i državnopravnom. Drugi je posebni dio namijenjen složenoj dokumentaciji (Das zusammengesetzte Beurkundungsverfahren). Ovaj se dijeli na šest velikih poglavlja, u kojima je riječ o prvim pregovaranjima i odgovarajućim aktima (Vorverhandlungen) punomoćima i instrukcijama, pregovaračima i njihovim pomoćnim organima, pregovaranjima do potpisa pregovaralačkih isprava, o samim pregovaralačkim ispravama, čiji je razvoj vrlo potanko opisan, i napokon o ratifikacijama, njihovim izdavačima, odnošaju izmedju pregovaralačkih isprava 1 ratifikacija, pa o izmjeni ratifikacija. Treći je dio namijenjen neposrednoj dokumentaciji. Ovdje je riječ o izdavačima isprava, raspravljanjima, očitovanjima, zapisnicima, notama i drugim oblicima opreme ugovora. Bittner konstatuje, da dokumentacija medjunarodnih ugovora odaje neku slobodu kretanja, ali da ipak preotimlju maha neki stalni oblici, koje je tekom vremena iznijela internacionalna navada. Kasniji se oblici povadjaju za predjašnjima, pa se tako obrazovalo nekoliko tipova. Ove tipove davaju u prvom redu one države, koje imadu svoje osobito mjesto u svjetskoj politici, a za ovima se povadjaju države drugoga reda. Iz tog povadjanja za starijim uzorima, dolaze često i one mnoge netačnosti i nejasnoće, na koje se možemo namjeriti i u velikim političkim ugovorima. Svakako proces dokumentacije medjunarodnih ugovora nije završen i razvija se postepeno dalje, i ako ne u suglasju s napretkom odnošaja izmedju država i naroda. U drugom poglavlju drugoga dijela pokazuje nam auktor, kako se, na osnovu diplomatičkih kriterija, mogu analizovati vanjska i nutarnja obilježja modernih internacionalnih isprava (str. 122—133). Bittner spominje, da je njegova knjiga plod rada više od dvadeset godina s državnim ugovorima. On je morao svladati ogroman broj ugovora i prodrijeti u literaturu razne vrsti, historijsku, političku, diplomatičku, pravničku i t. d. Materijal je djelomično sam skupio prije u svom djelu »Chronologisches Verzeichnis der österreichischen Staatsverträge«; sad je donekle našao pomoći u djelima: Bauer, Einführung in das Studium der Geschichte, Satow, A guide to diplomatical practice, Gilâdy-Gruber, Internationale Staatskongresse und Konferenzen i Mayer, Das politische Schriftwesen im deutschen auswärtigen Dienst. Kao činovnik bečkog kućnog, dvorskog i državnog arhiva (sada ravnatelj) imao je pri ruci mnogo originalnih oprema medjunarodnih ugovora. Na osnovi savjestnog upravnog i znanstvenog rada mogao je dati jedno lijepo djelo i prvo svoje vrsti. Josip Nagy.
