VJESNIK 2. (ZAGREB, 1926.)
Strana - 220
220 Alessandro Selem, Tommaso Arcidiacono e la storia medioevale di Spalato. Zara 1926. Str. 49. Splitskom arcidjakonu Tomi, predstavniku naše sredovječne historijografije, i njegovu djelu »Historia Salonitana« posvetiše tri ozbiljna naučenjaka svoju pažnju, Rački u članku »Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku povijest srednjega vijeka« (Književnik I.), Kršnjavi u raspravi »Prilozi historiji salonitani Tome arcidjakona Spljetskoga« (Vjesnik zemaljskog arhiva god. II.) i Šegvić u studiji »Tommaso Arcidiacono di Spalato. II suo tempo e la sua opera«. (I. supplemento al Bullettino di archeologia e storia Dalmata a. 1914). Ne bi se moglo spomenuti, da jedno te isto mišljenje spaja ova tri naučenjaka i njihove duhovite priloge. Ja bih istaknuo, da su premalo ostali kod činjenice, da je Tomino djelo po svojoj biti crkvena povijesti ništa drugo i da to djelo treba i prosudjivati samo po načelima, koja vrijede za sredovječnu crkvenu historijografiju. (Usp. n. pr. Benedetto Croce, Teoria e storia della storiografia 2. izd. str. 186—189). Jedan lijep i duhovit sintetičan prikaz o našem Tomi napisao je lanjske godine daroviti zadarski profesor Alessandro Selem, sasvijem ispravno smatrajući, da Toma zaslužuje pažnje ne samo sa hrvatske nego i sa talijanske strane. To je rasprava, o kojoj je ovdje riječ, rasprava, koja se čita s velikim zanimanjem, a koja bi se čitala i s većim, kad ne bi odavala znakova onog talijanskog neobjektivnog shvaćanja hrvatskih problema, na koje smo se do sada mogli naviknuti, ali za koje bi već bilo i vrijeme da prestane. Znanost ne može da se s time složi i mora da ga osudjuje. Auktor vrlo lijepo ističe sve ono, što nam rasvjetljuje kulturno stanje u Splitu, iz kog je moglo niknuti djelo od tako velike književne cijene, i značenje spljetske nadbiskupije u političkom i kulturnom životu. Postavljajući pitanje, je li Tomina kronika osamljena pojava, kao samotan cvijet u pustinji, ili je prirodan nastavak predjašnjeg rada, auktor lijepo odgovara: »Per quanto scarse siano le vestigia che di tale attività riusciamo a rintracciare in quei tempi oscuri, pure esse ci autorizzano a pensare, che le complesse vicende, di cui fù teatro Spalato e la Dalmazia dall'inizio del medio evo, non siano passate senza trovar eco in ricordi scritti da qualche diligente ecclesiastico del paese«. (str. 9). Kao i ostali prosudjivači Tomine povijesti, tako i Selem, razmatrajući samo djelo, razmatra i auktorovu ulogu u splitskom javnom životu i pojedine faze tog života. Poslije uvodnog dijela (str. 5—13), riječ je o Tominom javnom radu i o splitskim dogadjajima god. 1220.—1268. (str. 13—34) a onda je karakterizirao Tomino književno djelo (str. 35—49). Dobro opaža Selem, da djelo ima mjestimice i autobiografskih oznaka i da ide čak za auktorovom obranom (str. 36), pa i ističe pamflet o Cededi, kome je, nažalost, bez ikakva ozbiljna razloga posvetio previše papira Šišić u svojim djelima »Geschichte der Kroaten« i »Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara«. Toma zaslužuje i ovu lijepu raspravu sa talijanskog stanovišta, kao što je zaslužio i tri sa hrvatskog i iz pera ozbiljnih naučenjaka. Možda bi se mogla napisati još jedna, koja bi pokazala, što se iz Solinske Povijesti može preuzeti kao dobar izvor a što treba jednom za uvijek eliminirati. Josip Nagy.
