VJESNIK 2. (ZAGREB, 1926.)

Strana - 218

218 srednjega vijeka. To smo imali prigode da nedavno konstatiramo, kad je bila riječ o knjizi »Allgemeine Urkundenlehre für Deutschland und Italien« od Richarda Heubergera (Vjesnik drž. arhiva I. str. 207—208). Završiti diplomatička razmatranja s koncem srednjega vijeka nema nikakova razloga, jer se na polju isprava ne dogadja u to doba nikakav velik preokret ili čak prekid. Isprava ide dalje, razvija se postepeno prema prilikama i zahtjevima praktičnog života i ne dozvoljava ni kasnijim vrlo velikim dogadjajima, kao što je francuska revolucija, da najedamput prekinu prirodan tok njezina razvoja. Dok na jednoj strani nema razloga, da diplomatika ne proširi svoje razmatranje sve do isprava naših dana, postoji na drugoj nemogućnost, da unese u gradivo svog obradjivanja sva pisana svjedočanstva o dogadjajima pravne naravi svih zemalja i vremena. Treba svakako napraviti neki izbor. Ali po kojima kriterijima? Kad nam ne odgovaraju više kronološki i geografski, treba pokušati sa sadržinom ili vrstom samih isprava. Ovdje ćemo se namjeriti na stanovit, razmjerno ne prevelik, broj isprava, kojima se tip manje mijenja nego drugima, i na tipove, kojih se drže i moderne države. To su medjunarodni ugovori. Ove se isprave mogu analizovati po kriterijima diplomatike, ako se ti kriteriji prilagode duhu modernih vremena. To je pokušao da učini Bittner knjigom, o kojoj je sada riječ i, treba odmah istaknuti, u tome lijepo uspio. Moderno doba, kada se medjunarodnim ugovorima, poslije otvorenja novijih dijelova velikih arhiva, poklanja mnogo pažnje, traži, da se izgradi struktura medjunarodnih ugovora. Ispitujući Pribram ugovore trojnog saveza primjećuje: »Eine eingehende textkritische Untersuchung der internationalen Verträge wäre eine überaus dankbare Arbeit. Sie würde zweifellos zu den Ergebnissen führen, dass die meisten Verträge die nötige Klarheit und Präzision des Ausdruckes vermissen lassen« (Die politischen Geheimverträge Österreich-Ungarns 1879.—1914. Bd. I. Wien und Leipzig 1920. str. 155. op. 53). Pribram upućuje na predjašnje Bittnerove radove na ovom polju; u njegovom najnovijem djelu imamo najbolji rad ove vrsti i najprikladnije pomagalo za znanstvene i praktične potrebe. Auktor nije mogao, da na moderne medjunarodne ugovore jednostavno primijeni sve diplomatičke kriterije, ali je vrlo lijepo primijenio neke, i to one, koji u modernoj nauci izbijaju uvijek više na javu. Kancelariski kriteriji ne dolaze ovdje u obzir, jer kancelarije pojedinih država, koje učestvuju u medjunarodnom saobraćaju, ne unose u medjunarodne ugovore nikakve svoje osobite oznake. Oprečno od sredovječnih kancelarija, moderne se sve to više prilagodjuju jedna drugoj, pa tako i nastaje neka vrst internacionalnog kancelariskog života. Naprotiv kriteriji o »akciji i dokumentaciji« mogu da razjasne i dokumentaciju modernih ugovora, koja se javlja u dvostrukom obliku, kao jednostavna i kao složena dokumentacija. Kod ovoga dolazi do riječi i kriterij o »dokaznim« i »poslovnim« ispravama. Na osnovi ovih kriterija fiksira Bittner velike promjene u strukturi medjunarodnih ugovora, koje se zbivaju od XVIII. stoljeća dalje. O tome se opširno govori u uvodnom dijelu. U prvom posebnom dijelu govori auktor o pravu na dokumentaciju s pravnoobvezatnom snagom (Die Befugnis zur rechtsverbindlichen Beurkundung) i dijeli svoje razlaganje u tri veća poglavlja, na dokumentaciju po državnim poglavicama, na dokumentaciju po oblastima za inostrane poslove i na dokumentaciju u vezi s parlamentarnim pravom odobrenja. U prvom poglavlju vrlo jasno ističe, da medjunarodne ugovore sklapaju države i da su njihovi poglavice samo predstavnici države. Kod toga ima vrlo mnogo primjera, koji pokazuju, baš na osnovi medjunarodnih ugovora, kako se prije država