VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 90
90 i Rak spasili kralja. Njih trojica zajedno sa 38 braće i rodjaka svojih obaraju se na čitavu tatarsku vojsku, sijeku i ruše ju na sve strane, oslobadjaju kralja iz najvećeg tjesnaca, pače Kres jednomu vodji tatarskomu, koji je od svih hrabriji i drzkiji, jednom svojom strjelicom izbija obje oči, a na to ga je na očigled kralja živa bacio u more. A pored sve te borbe i sječe poginulo je od Kresove družine samo dvadeset i pet ljudi, dok je on sam s Kupišom i Rakom „non parva ad capita et humeros eorum letalia tulerunt vulnera". No pobjeda njihova je potpuna: Tatari su posve suzbiti, te natjerani u bijeg „trans litus et ultra usque (ad) fluvium Kerka et adBrescha". Oslobodjeni pak kralj nema druge zadaće, nego da previšnjemu hvali za sve vijeke (in eternum), te da o tom razmišlja, kako će vjerne svoje Kresa, Kupišu i Raka dostojno nagraditi za njihove zasluge (fidelissima exequia), stečene za njega, za njegovo kraljevstvo i svetu krunu njegovu. Pita se sada, gdje je ta bitka bila, u kojoj su tri junaka tako sjajnu pobjedu održala? I tu nas junačka pjesma ne ostavlja u neizvjesnosti. Tatarske čete, kaže ona, progonile su kralja sve preko granice njegove države (extra monarchiam nostram), sve do obala morskih (usque ad littora pontus), pa su ga zatjerale na neki morski otok tik do otoka Krka (in quandam maritimam insulam Vegle contiguam), koji je tada pripadao Frankapanima kao podanicima mletačke republike. Ali ni tu nijesu Tatari dali kralju mirovati, već su ga i odanle nastojali izvući, navaljujući jamačno čamcima i brodicama na kraljevo skrovište. Tu na otoku kao da se je i opisana bitka zgodila, jer se kaže, da su Kres, Kupiša i Rak potjerali Tatare u bijeg „preko obale i dalje sve do rijeke Krke". Nije nam ovdje izlagati, kako je bitka tekla i kuda su prema pričanju narracije Tatari uzmicali ; ovdje samo konstatujemo, da taj morski otok tik do Krka ne može drugi biti, nego baš otok Rab. Da je taj otok za tatarske provale znatnu ulogu igrao, svjedoči u prvoj polovici XIV. stoljeća historičar i kanonik Ivan arcidjakon Gorički, javljajući, da je za vrijeme tatarske najezde čitav arhiv zagrebačke crkve bio pohranjen na otoku Rabu. On piše: „ ... . processu temporum, advenientibus Tataris et totum regnum Hungarie ac eius decorem flebiliter devastantibus tempore domini Bele regis quarti, . . . privilégia ipsius ecclesie (zagrabiensis), metu ipsorum Tartarorum fuerunt asportata pro conservacione in insulam marinam Arbum vocatam, nec exinde potuerant omnia rehaberi . . ," 96 ). Ne može se pomišljati, da bi sam otok Rab bio jedinim objektom tatarskih napadaja, nego treba predmnijevati, da je bilo bojeva i okršaja kako na sjeveru oko otoka Krka tako i na jugu oko otoka Paga. Pa a6 ) Tkalčić, Monumenta episcopatus Zagrabiensis, II. str. 1.
