VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 71
71 sentes concessimus literas nostras privilegiales, dupplicis sigilli nostri novi et authentici munimine roboratas, nichil tarnen et penitus de appensione trium sigillorum, paterni unius videlicet demactati, et alterius in Transalpinis deperditi, tercii quoque nostri in Wzwra casualiter ammissi in hac parte advertentes. Datum per manus reverendissimi domini Nicolai archiepiscopi Strigoniensis summi cancellarii nostri, quintodecimo Calendas Julii anno Domini millesimo trecentesimo, sexagesimo quarto. Regni autem nostri anno vigesimo tercio. Venerabiiibus in Christo patribus dominis Nicolao archiepiscopo Strigoniensi, et fratre Dionisio archipostulato Colocensi, Dominico Spalatensi archiepiscopo, Nicolao Agriensi, Demetrio Waradiensi, Andrea Transselvaniensi, Nicolao Quinqueecclesiensi, Gregorio Chanadiensi, Colomano Jaurinensi et Michaele Waciensi episcopis, Joanne Wesprimiensi, Nicolao Zagrabiensi, fratre Pelegrino Boznensi, fratre Thoma Sirmiensi, fratre Stephano Nitriensi electis ecclesias dei féliciter gubernantibus ; magnificis viris Nicolao palatino iudice Comanorum, Stephano waywoda Transsilvano comité de Zwnok, Oliverio magistro tavernicorum reginalis maiestatis, comité Thoma iudice curie nostre, Paulo magistro tavernicorum regalium, Dominico bano Machowiensi, Dionisio agazonum nostrorum magistro, Nicolao Kwnth comité Posoniensi, aliisque quam pluribus regni nostri comitatus tenentibus et honores". Prelazeći na analizu i kritiku ove vrlo zanimljive povelje kralja Ljudevita I. istražiti nam je najprije, da li je ispravan datum, pod kojim je ona izdana. Po onom obliku, kako je povelja do nas doprla, imala bi ona biti izdana 17. lipnja 1364. Ali prema ostalom sadržaju povelje ne može ta godina nikako da stoji, premda se ona podudara sa 23. godinom kraljeva vladanja. Godinu 1364. pobija u prvom redu popis dostojanstvenika duhovnih i svjetovnih (prelata i baruna), koji su na kraju povelje imenovani i koji bi tim imali posvjedočiti ispravnost isprave. Taj popis ili šematizam dostojanstvenika god. 1364. nikako se ne slaže s popisom njihovim u ostalim kraljevim poveljama te godine, već se približuje popisima ranijim od god. 1359. Kako je naime opće poznato, kralj je Ljudevit I. mirom u Zadru (18. veljače 1358.) znatno proširio svoje vladanje na jugu, jer mu je mletačka republika morala ustupiti svu Dalmaciju i Hrvatsku od polovice Kvarnera do Drača. Tim su u njegovo vladanje ušle ne samo dvije nadbiskupije (zadarska i dubrovačka), nego i neke biskupije dalmatinske i hrvatske (ninska, skradinska, kninska, šibenska, trogirska, makarska i hvarska). Tako se je i znatno povećao popis ili šematizam crkvenih dostojanstvenika u kraljevskim poveljama. Ovako znatno povećani šematizam u kraljevim poveljama nalazimo već u hrvatskim ispravama od 22. kolovoza i 3. rujna 1358. 60 ). Budući da toga proširenoga popisa u povelji za Kreščiće nema, postaje jasno, da je kralj nije mogao izdati prije 18. veljače 1358. Tu naime u popisu manjkaju sve izbrojene nadbiskupije i biskupije, pače ni banova hrvatsko-dalmatinskoga i slavonskoga nema. No ima u samoj povelji jedan drugi podatak, po kojem sudimo, da je ona izdana još nekoliko godine prije 1358. U povelji se naime B0 ) Smičiklas, Codex diplom. Croatiae et c. XII., 504—505., 511—512.
