VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 69

69 gratulari et eosdem taliter providere, ut universi amplius viventes et super venientes, eorum felici exemplo immitando, ad summe fidelitatis opera exercenda, arccius frequenciusque immitentur et eosdem audacius animent ad similia exhibenda; illis quoque . . Istakli smo one riječi, koje se u obima arengama nalaze, da se vidi, kako je preradjivač povelje za Kresa onu arengu za Frankapane proširivao samo da bude pompoznija i sjajnija. Ali ni tim nije bio zadovoljan, nego je svojoj arengi pridao još nekoliko bombastičnih izreka, koje je završio riječima, da se zasluge predaka „ad memoriam posterorum extremitatum perpetuam litterarum patrocinio debeant commendari". Zanimljivo je medjutim, da je preradjivač listine za Kresa zaboravio, da su Frankapani u vrijeme tatarske provale kao knezovi krčki bili podanici mletački, pa je upotrebio arengu iz diplome za njih, koja za Kresa i drugove njegove nema pravoga smisla (omnium nacionum et linguarum gentes), jer su oni bili isključivo podanici ugarsko-hrvatskpga kralja Bele. . c) Narratio obiju povelja skroz je ista, tako po slijedu misli, kao mjestimice i po riječima. U obima se pripovijeda, kako je radi teških zločina, koji su mah u zemlji preoteli, Bog dopustio, da u zemlju provali bijesni narod Tatara, pa je kralj sa svojim vjernima morao pobjeći u hrvatsko primorje. No i ovamo stigli su za njim Tatari, te su tražili, da ga zarobe, kad se je sklonio u skrovišta primorskih zatona i draga. Tu su ga jednom zatekli i stali tamaniti sve njegove čete, koje su ga onamo dopratile. Stanje njegovo bilo je zdvojno, te je poput Rakete (more Rachelis) oplakivao gubitak tolikih junaka, koji su za nj izginuli. I njegovoj glavi zaprijetila je skrajnja opasnost. U taj osudni čas smilovao mu se je Bog, otac milosrdja i utjehe. Po povelji za Frankapane „bacio je Bog s neba" braću Fridrika i Bartola s njihovom družinom, a po povelji za Kresa poslani su „quasi de nube Olimphi a Paracli

to" Kres, Kupiša i Rak, koji su sa 38 braće i rodjaka svojih pritekli kralju u pomoć, te ga spasli od očite propasti. Sve ovo pripovijeda se u povelji za Frankapane epskom širinom, dok se u povelji za Kresa prometnula ta narratio u čitavu epopeju s dramatskim momentima. Nije ovdje mjesto, da se još dalje bavimo analizom i kritikom povelje Bele IV. od god. 1264. bolje 1260. Po svemu, što smo dosad izlagali, stoji svakako, da ta povelja u onom obliku, kako je do nas doprla, nije autentična. Ali po tragovima, koji su zaostali u toj preradjenoj povelji, moramo suditi, da je prije nje postojala neka autentična povelja, kojom je kralj nagradio Kresa i drugove mu za njihove vjerne službe prigodom tatarske provale. Tu je originalnu povelju budi s kojih razloga netko na koncu XV. i na početku XVI. stoljeća preradio po kalupu povelja, patvorenih za knezove Frankapane. Prema tomu povelja kralja IV. za Kresa i drugove nije naprosto izmišljena patvorina, nego preradjena, i po tom izopačena isprava. Nijemci zovu ova-