VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 58

58 et Ludovici regum similiter Hungariae, quibus mediantibus iidem Uladislaus et Ludovicus reges tenorem literarum inclyti quondam Belae similiter regis Hungariae super donatione et metarum reambulatione quarundam speciosarum terrarum regalium, unam scilicet contiguam terrae monasterii sanctissimae et intactae dei genitricis Mariae in Thopolczka, aliam in contiguitate terrae generationis Dresnyk vocatas, omnes in comitatu Zagrabiensi sitas et habitas, quas maioribus nobilium generationis Krystyth ob praeclarum facinus militare idem Bela dedisset, dare et eonfirmare dinoscebantur, universis nobilibus generationis Krystyth ipsorumque haeredibus et posteritatibus innovando^ perpetuo valituras gratiose confirmavit et approbavit, salvo iure alieno". Pleme Kreščić nije se medjutim izborom Nikole Zrinskoga mnogo pomoglo. Ban i gospodar Zrinja i drugih gradova izmedju Une, Kupe i Gline mogao je doduše lakše od ikoga drugoga štititi njih od turske sile ; ali je zato i on nastojao, da im stegne njihovu plemićku slobodu, baš tako, kako je to činio s Turopoljcima, s kojima je godine 1548. došlo do velike parnice, jer im nije htio vratiti njihov kašteo Lukavec. Suviše su se Turopoljci upirali na 58. članak ugarskoga sabora od 22. studenoga 1548., koji glasi: „Nobiles quoque tarn in Hungaria, quam Sclavonia et Croatia, qui per vim et potentiam his temporibus disturbiorum in rusticitatem redacti sunt, in suawi libertatem restituanHir sub poena facti maioris potentiae". Baš ta parnica bana i kneza Nikole Zrinskoga s plemićkom općinom Turopolja, koja je više godina trajala, priječila je bana, te nije mogao s Kreščićima onako samovoljno postupati, kako je zamislio, već je morao više ili manje poštivati pogodbu, koju bijaše s njima utanačio. Tako je Kreščićima ostala bar nekako njihova dosadašnja plemićka sloboda. A oni su je i dalje brižno čuvali, pače se borili i za slobodu ostalih susjednih plemićkih općina. Kako su bili osjetljivi za pravo i pravicu, lijepo pokazuje njihov postupak slijedeće godine 1549. Te je naime godine plemić Antun Bakšić došao u žestok sukob s kne • ginjom Dorotejom Blagajskom, udovom kneza Stjepana Blagajskoga, a majkom nedorasloga još kneza Franje. Po odredbi bana Zrinskoga imao je izaslanik zagrebačkoga kaptola zajedno s banskim povjerenikom preslušati brojne svjedoke, koji će kazati, da li je ono istina, radi čega je udovica Doroteja bivšega administratora imanja svoga pokojnoga muža bijedila. Medju svjedocima bili su pozvani i plemići Kreščići, koje je 11. lipnja Antun Bakšić sakupio „in unum locum, videlicet cimiterium ecclesie beati Martini episcopi et confessons de pretacta Kryschych". Tu dakle na groblju oko župne crkve sv. Martina čekali su Kreščići, da budu preslušani. Medjutim došao je k njima čovjek poslan od kneginje Doroteje s pismom, u kojem je ona zahtijevala, da svjedoče njoj i sinu u prilog kao susjedi (cum Uteris . . . petens eos tamquam vicinos), kojima je mnogo dobra učinio pokojni knez Stjepan. Na to su planuli povrijedjeni Kreščići i stali su vikati, da ne će svjedočiti ni za jednu pruću se stranku, jer „nolumus esse notabiles et exosi neutri