VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 57

57 prijašnje starješine zla učinili, pogazivši plemenske sloboštine ili zapremivši zemlje njegove

29

). Kreščići su u dobar čas izabrali kneza i bana Nikolu Zrinskoga za svoga starješinu i protektora, jer su se u tom pomamili brojni velikaši domaći i austrijski, da se zadobave njihovih gradova i njima nametnu za gospodare. Kralj Ferdinand I. pače je nekoliko mjeseci poslije, naime 6. listopada 1547. izdao u Pragu povelju, kojom je „Castrum Wranogracz ac castella Podzwyzd et Chauycza vocata cum eorum universis pertinentiis in regno Croatiae existentibus . . . ., per mortem et defectum seminis egregii quondam Joannis Thompyth . . . comiti Nicolao a Salmis et Newburg, cubiculariorum regiorum magistro, comiti Posoniensi, consiliario et generali maiestatis suae capitaneo in Hungaria, ac Joanni Wngenad libero baroni in Sonnek capitaneo Styriae ac comitatus Ciliae vicedomino et consiliario suae maiestatis ipsorumque haeredibus et posteris üniversis dédit, donavit et contulit pro fidelibus eorum servitiis . . ,"

3u

). Kralj je darovao gradove plemena Kreščić svojim austrijskim velikašima, grofu Nikoli Salmu i Ivanu Ungnadu. Ali ta darovnica nije se mogla ostvariti, jer su Kreščići i knez Zrinski kralja preteku. Sigurno je, da su nadarenici grof Salm i barun Ungnad prosvjedovali protiv pogodbe izmedju bana Zrinskoga i plemena Kreščić ; no na to se je čitava općina podigla, da brani svoja privilegija i svoju stoljetnu plemićku slobodu. Oni su pače poslali u Beč pred kralja Ferdinanda tri svoja člana, po imenu Pavla Seliškovića, Ivana Hercegovića i Luku Simićevića (Šemećevića), koji su sa sobom ponijeli plemenske povelje i privilegija, potvrdjena posljednji put god. 1519. od kralja Ljudevita II., pa su tražili, da ih i kralj Ferdinand ponovo potvrdi. Ferdinand im je na to 12. rujna 1548. izdao svečanu povelju, kojom je zaista potvrdio privilegij svoga predšasnika i šurjaka Ljudevita II. i njegovih predaka sve do Bele IV. Arpadovca

31

). Original privilegija Ferdinanda I. ili je izgubljen ili zametnut; ali se sačuvao izvadak ili regest iz njega, a zapisan je u knjigu otpravaka kraljevske kancelarije ugarske, u tako zvani „Liber regius" (tomus I. p. 467). Taj dakle izvadak ili regest, koji je načinjen iz nada sve nesumljive originalne povelje, glasi doslovce ovako : „Anno domini millesimo quingentesimo quadragesimo octavo, Viennae duodecima die mensis Septembris datae sunt literae confirmationales regiae maiestatis, manu suae maiestatis subscriptas, sigilloque secreto ipsius impendenti communitas, quibus mediantibus sua maiestas literas confirmationales serenissimi quondam principis domini Ludo • vici regis Hungariae, praedecessoris et sororii suae maiestatis bonae memoriae, habentes in se confirmative tenores literarum serenissimorum quondam principum Uladislai soceri 29

) Laszowski, Acta Habsburg. III., 273—275. Barabâs S. Zrinyi Miklös lçvelek n. 184—190. 30

) Bojničić, Darovnice kralja Ferdinanda I. za Hrvatsku, str. 74—75. «) Ibidem, str. 78.