VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 31

31 nih djela. Ovo je pristajanje naročito trebalo Mutimiru, jer se radilo o odnošajima izmedju crkava. Trpimir a osobito Mutimir radili su potpuno u duhu vremena, jer je konsens u ispravama prije XII. stoljeća a za slične pravne poslove jedna sasvijem obična pojava. Ne možemo dovoljno da požalimo, što je tradicija ovih isprava tako slaba

1

), ali obzirom na njihova nutarnja obilježja

2

) možemo da im damo jedno osobito mjesto, ne samo medju hrvatskim ispravama, nego da ih i stavimo o bok diplomima IX. vijeka uopće. Nepovoljna tradicija i pomanjkanje drugog materijala, koji bi mogao da popuni ono, što nam daju ove dvije isprave, oduzimlje nam mogućnost, da ih analizujemo u njihovom potpunom diplomatičkom opsegu. I za hrvatske isprave vrijedi ono isto, što i za mnoge druge a to je, da su diplomatička razmatranja o najstarijim ispravama, radi pomanjkanja potrebitog materijala, ograničena i da se mogu zaključiti ili barem naslućivati samo neki momenti

3

). Za upoznavanje postanka isprava pomažu nam na jednoj strani formule „actum"' i „datum" a na drugoj vijesti samih isprava ili još i drugih izvora o kancelarijama i kancelarijskom poslu. 1 u našim se kneževskim ispravama riječi „actum" označuje mjesto, gdje je izvršen pravni posao. Na mjestu, gdje bi vladar stvorio svoju odluku a često, i dao nalog, da se o tome izda isprava, nije kancelarija ili pojedini kancelarijski činovnik imao vremena ni mogućnosti da izradi pismeni sastavak

4

). Na sam posao izdavanja isprave i na doba kad je izdana odnosi se riječ „datum

11

. Dok u Trpimirovoj i Mutimirovoj ispravi imamo riječi „actum" (actum in loco, qui dicitur Byaci, — actum est in Biaci ante fores ecclesiae sanctae Marthae martyris) nemamo riječi „datum". Imamo naprotiv oznaku, da je isprava izdana u isto doba, kad je stvoren zaključak (tempore super fato — tempore et die super ut fatum est). Kad prisutni ljudi, koji su saslušali rješenje, nijesu imali da stave nikakve primjedbe, isprava se mogla odmah izdati. Vladar je izdao nalog, da se izradi pismen sastavak, pisar ga je izradio i knez ga je prvi potpisao, a po svoj je prilici i nadzirao čitav posao

5

). Za Trpimirovu ispravu znamo, da ju je napisao „Martinus praesbyter, capellanus", a Mutimirovu „Forminus diaconus et capellanus"

. Osim ovog pomena dvaju pisara, nemamo o njima nikakvih drugih biograf1

) Šišić, Priručnik str. 185.—186. 2

) Kontekst naravski ne ispunjava sva nutarnja obilježja isprave. Druga ćemo odmah spomenuti. 8

) Erben str. 44. *) Philippi E„ Einführung in die Urkundenlehre des deutschen Mittelalters (Bücherei der Kultur und Geschichte. Herausgegeben von Seb. Hausmann) Bonn und Leipzig 1920, str. 19. B

) Philippi, str. 161. kaže: Indessen je älter die Urkunden sind, um so mehr hat die Vermutung statt, dass der König selbst an ihrer Fertigung beteiligt war.