VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 30

isprave — ut in ipsorum conscriptis paginis uidimus contineri — pa je mogao da izda jednu sasvijem običnu potvrdnu ispravu. Da je još bilo kakvih sumnja o pravu vlasništva splitske crkve, Zvonimir bi bio mogao, da, i oslanjajući se na odredbe Trpimira i Mutimira, izda takovu ispravu, koja u prvi mah ne bi odavala svoj potvrdni karakter. Takovi slučajevi nijesu neobična pojava. U Zvonimirovo doba smatrani su Trpimir i Mutimir kraljevima, a dosljedno tome, njihove uprave kraljevskima. I za Trpimirovu, a dosljedno i za Mutimirovu ispravu vrijedi ono, što vrijedi i za druge javne isprave, koje se ubrajaju medju diplome, a to je, da pravni posao, koji je izvršen prije izdavanja isprave, a koji bi ona imala samo da dokaže, da dakle bude samo dokazna isprava, pada u pozadinu a čitava pravna snaga prelazi na ispravu

1

). Pravno djelo, koje je predhodilo Trpimirovoj ispravi, je prenašanje crkve sv. Jurja u vlasništvo splitske crkve, a pravno djelo, koje je prethodilo Mutimirovoj, riješavanje spora u korist splitske crkve. Ovom je drugom ispravom riješeno i jedno pitanje, koje se odnosi na jednu biskupiju i jednu nadbiskupiju, pa je za Mutimirovu ispravu, ako se ne pusti s vida doba njezina postanka, naziv privilegija („per praesens Privilegium denuo mancipamus

u

) mnogo prikladniji nego za Trpimirovu. Mutimirov se privilegij podudara s drugim privilegijima svoje dobi i ide u onaj malen broj isprava svjetovnih vladara s ovakovim opredjeljenim značenjem

2

). Dalje je Mutimirova isprava jedna potpuno potvrdna isprava i kud i kamo jednostavnija od Trpimirove. Dok Trpimir ne ostaje samo kod Mislavova darivanja, Mutimir ne ide dalje od onoga, što je učinio Trpimir. On je to mogao učiniti na dva načina: ili da u svojoj ispravi jednostavno spomene, da potvrdjuje Trpimirovu ili da crkvu sv. Jurja, predanu od Trpimira u vlasništvo splitske crkve, preda sam po drugi put. Izabrao je ovaj drugi način i kaže : „denuo mancipamus". Čitavom postupku, kad se radilo o nečemu, Što imade veliko religiozno značenje, trebalo je dati i neko osobito obilježje. Kad je 29. septembra, dan poslije izdanja isprave, došao sa svojom pratnjom u Split, pošao je u stolnu crkvu sv. Dujma i položio ispravu na glavni oltar. To je jedan od onih načina predaje posjeda, koji idu u skupinu „Investitur a per car tarn". Pri kraju ove analize konteksta naših dviju najstarijih isprava treba spomenuti još jednu stvar. To je konsens. Kad je Trpimir htio da podigne samostan u Riznicama posavjetovao se, kako je već spomenuto sa svojim županima a i Mutimir se posavjetovao sa svojim velikašima prije nego što će riješiti spor izmedju ninske i splitske crkve. Oba su kneza dobila pristanak od svojih ljudi za izvršenje svojih pravJ

) Erben, o. c. str. 292. 2

) Bresslau, Handbuch 2. izd. II. svez. str. 31.—35.