VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 193

193 uz Rim i zapadnu crkvu, pa je tako nestajalo pogibli, da bi ona mogla otpasti i prikloniti se opet istoku. Za to su papa i njegovi latinski biskupi gledali, da rašire po Hrvatskoj svoju vlast i vjeru (sa latinskim jezikom i običajima), a ne iz koristoljublja. To se vidi i iz događaja s kraljem Slavcem. Nisu se latinski crkveni dostojanstvenici pridružili tuđinu, jer bi to kakvi njihov interes (naime lični) tražio, nego je to (po njihovu shvaćanju) tražio opći, crkveno-vjerski interes. Slavac je bio podignut na prijestol od protureformatorske stranke, koja je pobijala latinski crkveni jezik, bezženstvo svećenika i t. d., pa je zato latinsko svećenstvo, koje je branilo reforme, ustalo protiv takova kralja, ali ne iz kakvih svojih ličnih interesa. Nisu dakle iz sebičnih razloga latinski biskupi laskali hrv. kralju, kako tvrdi Šišić, nego se većim pravom može ustvrditi, da su hrvat, kraljevi gledali predobiti te biskupe na svoju stranu i zato ih nadarivali posjedima i prihodima, a to sve zato, da njih i po njima njihove latinske zemljake po Dalmaciji što Čvršće privežu uz sebe, i time osiguraju hrv. državi posjed te zemlje, koja je radi svoga pomorskoga položaja bila od velike važnosti za Hrvatsku, kako već sprijeda spomenusmo. To pako nastojanje za posjedom Dalmacije i za učvršćenjem hrv. vlasti u toj zemlji, nije hrvatskoj državi donijelo nikakvih šteta i neprilika, tako da bi se moglo uzeti, da je i ono doprinijelo prestanku hrv. narodnoga kraljevstva. Iz svega dakle ovoga, što smo naveli, slijedi jasno, da nije i (pogrješna) politika hrv. vladara doprinijela padu narodnoga kraljevstva, kako uzimlje Šišić.

40

) Tome su padu glavnim uzrokom izumrče hrvatske kraljevske dinastije Trpimirovica i nutrnja nesloga hrv. velikaša u to odsudno doba hrvatske povijesti. Da je ta dinastija još poi0

) Historicus (dr. M. Prelog) veli također (u obznani Šišićeve „Gesch. d. Kr." u „Savremeniku" g. XII. 1917. br. VIII. str. 326.), da je „loša. katkada i protunarodna politika hrv. vladara bila jednim od ponajglavnijih uzroka propasti naše potpune državne samostalnosti". Na osnovu toga suda drži on, da mi sasvim nezasluženo gledamo u nekim ličnostima naših nacionalnih vladara velike ljude. Mi da rado govorimo o našim Kresimirima i Zvonimirima kao i o našem narodu onoga doba, da su izveli bogzna kakova djela i da su to vladari, kojima ima malo premaca u povijesti njihova doba. To shvaćanje da su skrivili fantazija pjesnika povj esničara (Smičiklasa) i pjesnička djela naših literata. Međutim ovaj historicusov sud nije opravdan. Smičiklas je izradio svoju povjesnicu na vrelima, pa je on na njihovu osnovu mogao doći do onih rezultata i do onoga shvaćanja hrv. narodnih vladara, koje nam je razložio u svojoj povjesnici. Uz to se on mogao osloniti i na strogo znanstveno i objektivno proučavanje i razlaganje hrv. povjesnice u doba narodnih vladara po našem historičkom prvaku Račkomu, koji je došao do jednakih rezultata i sličnoga shvaćanja naše povijesti onoga doba. Smičiklas je to samo življim, poetičnijim stilom izrazio, ali tvrdnje su njegove u ovom pogledu ispravne, a ne plod fantazije. Ne može se dakle govoriti o dvojakoj povijesti: znan^ stveno-kritičnoj i pjesničho-popularnoj, kako veli Historicus, jer ova se razvila iz one i posve je u skladu 5 nepristranom i pravo shvaćenom kritičnom historijom hrvatskom. 13