VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 187
187 novao ga svojim eparhom t. j. namjesnikom bizant. Dalmacije i podijelio mu kao prijateljskom vladaru naslov patricija. Iz svega toga dakle slijedi i po Šišićevu razlaganju, da se je Držislav dao u savez s Bizantom u tu svrhu, da posluži interesima svoje države, a ne možda bizant. države a na štetu hrvatske, kako uzimlje Šišić. I za Krešimira IV. veli sam Šišić (o. c. str. 229.), da on nije ništa učinio protiv zaključaka spljetske crkvene sinode (od g. 1060.), jer je već tada težio za tim, da dobije u svoju vlast bizant. Dalmaciju, pa je tim načinom htio sebi osigurati potporu moćnih i uplivnih dalmatinskih biskupa. Tom potporom on je i postigao svoj cilj i dobio Dalmaciju. Popuštanjem dakle u pitanju crkvenoga jezika on je eto unapredio interese hrvatske države. Osim ovoga političkoga razloga, zbog kojega se Krešimir IV. nije protivio latinskom crkvenom jeziku i u opće reformama u katoličkoj crkvi, navodi Rački 30 ) i religiozni duh onoga vremena, koji je provejavao i dvorove i više slojeve naroda, a koji je opet bio plod one vjerom silne dobe. »Što je početkom srednjega vijeka Karlo Veliki rekao o sebi, da je ,devotus sanctae ecćlesiae defensor, humilisque ađiutor', što su poslije njega premnogi vladari ponovili u svim zemljama, to je i Petru Krešimiru bilo mjerilom u njegovu odnošaju spram crkve. On je držao, kako veli u uvodu svoje ninske isprave (od god. 1069.), da je upućen, da štiti crkvu te njezinu slavu i korist, „jer uzvišena nedostižnost božanstva daje časti zemaljske, visoke i malene, ne samo po zaslugama, nego i po darežljivosti svojoj, te nedokučivim načinom uzdiže one, koje hoće da uzvisi . . . ; pa i svjetsku vlast podjeljuje mudrost svemogućega, koja dolazi iz neizcrpiva vrutka". Držeći izvor vladalačkomu pravu ,,u neiscrpivom vrutku božje mudrosti*, nije mogao svoga prava vršiti inako, nego da štiti božju namjesnicu na zemlji". U tom je pogledu po mnijenju Račkovu (o. c. str. 113.) radio Krešimir IV. ono isto, što su radili i drugi moćniji onodobni vladari naime da sebi steku naklonost papinske stolice u svrhu unapređenja svojih političkih ciljeva. Takovi su vladari bili : normanski knez Robert Guiscard, francuski kralj Henrik I., kastilski Ferdinand Veliki, engleski Eduard Confessor i češki Vratislav II. Kad se ti vladari priljubljuju papi, „kako da ne pristane kralj hrvatski uz papu, gdje je od stranih država najbliža Hrvatskoj država papinska". . Prema tome kako se može (poput Šišića) ustvrditi, da je Krešimir IV. (kao i Tomislav) bio izrazit protivnik zdravih narodnih nastojanja ? Kad bi on bio takav, ne bi tada mogao svoju državu dići do takove moći i ugleda, da je u darovnici zadarskom samostanu sv. Krševana >) „Borba južnih Slovena za državnu neodvisnost u XI. stolj." u „Radu" XXVII. 111.
