VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 188
188 (od god. 1069.) uskliknuo, da mu je „svemogući Bog raširio njegovu državu i po kopnu i po moru", i da Jadransko more zove „svojim dalmatinskim morem 8 . 3 x ) Rački (o. c. str. 113—5.) ocijenjujući nutarnju i vanjsku politiku Krešimira IV., veli za prvu, „da je vlast u hrv. državi bila u ruci hrvatskih velmoža, hrvatskoga življa i onda, kada je hrv. politika silnim korakom nagibala k zapadu romanskom, i kada su ovomu za Petra Krešimira došli dalmat. gradovi u pomoć. Romanizam je u crkvi pobijedio, biskupi su većinom Latini; „ali načelnici državnih oblasti, nosioci državnih vlasti, jesu urođenici hrvatski". Za vanjsku politiku Kresimirovu veli Racki, „da je ona obzirom na svjetske događaje i na položaj hrv. kraljevine sasma naravna i ovoj jedino korisna bila. Petar Krešimir ravnajući ovako svoju državu nije ni jednim činom pokazao malodušnost ili slaboumnost, ali se nije ni u vratolomne pothvate upuštao". On je potisnuo Mlečane, u sporazumu s Bizantom dobio je Dalmaciju i uspostavio dobre odnošaj e s Ugarskom. „Unišav u osnovu rimske stolice ne samo da podupiraše duševno preporođenje naroda, nego i utrije put međunarodnim odnošajima, koji su tek za nasljednika njegovih čvršći izraz dobili". Jednako moramo mi suditi i o vladavini kralja Zvonimira. Sam Šišić (o. c. str. 281—2.) veli, da se iza zarobljenja kralja Slavca hrvatska država nalazila u kritičnom položaju: bez državne glave, rascijepana u stranke bila je izvrgnuta pogibli novih prijestolnih borba, morala je dakle dražiti poduzetni duh tuđih osvajača. Najgora ipak posljedica katastrofe kralja Slavca bilo je otrgnuće Dalmacije od hrv. države i podvrgnuće njezino pod vlast (mletačkoga dužda) Dominika Silvija". Kraj takvih prilika nije čudo, da je hrv. narod uvidio, kako je njegova politika, koju je slijedio za kralja Slavca, bila po njega i po njegovu državu pogubna, pa se zato sad od nje odvrnuo, da se spase od propasti, i podigao na prijestolje takova vladara, naime Zvonimira, koji je opet poput Tomislava i Krešimira IV. obnovio veze s papinstvom i time unapredio interese hrv. države : mir i poredak vratili su se u hrv. državu, Dalmacija je opet došla u vlast hrv. kralja, a država je postala moćna i ugledna. To dakle ne znači dati se u službu pape, kako veli Šišić, nego služiti interesima svoje domovine i svojega naroda. Jednako sudi i Rački 32 ), veleći ovako: „Ocijenimo li ovaj događaj, koji se zbio 9. listopada 1076. na zemljištu starodavnoga Solina (t. j. priznanje vrhovništva papina) s gledišta jedino opravdanoga dobe one, ne samo da ne ćemo u njemu moći nazrijeti ni poniženja za hrv. kralja ni štete za hrv. državnu neodvisnost, nego ćemo naći u njemu politički n ) Documenta br. 55. str. 72—4. 3 °) O. c. u „Radu" XXVIII. str. 161. i 165-167.
