VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 170
veli: „Kyri Alexio Constantinopoleos imperante, tempore quo Uladdislau Pannoniorum rex, Chroatie invadens regnum, domnum Almum, suum nepotem, in illo statuit regem", zaključuje Šišić (Priručnik str. 301.) iz tih riječi, da su se Zadrani slagali s tom promjenom na hrvatskom prijestolu, ili drugim riječima, da je Ladislavljeva stranka imala u Zadru, ako ne izravnih pristaša, a ono bar jakih simpatija*). „Ako ovo mnijenje stoji — a nešto niže dobit će ono u neku ruku potvrdu još i za Spljet, — onda nam postaju i gore navedene riječi Ladislavljeve o ,susjedstvu' s Italijom mnogo razumljivije, a to samo stim više, jer jedva može da bude sumnje, da je kralj Ladislav poslao svoje pismo u Montecassino morskim putem". Prema tome uzimlje Šišić, da je Ladislav mogao govoriti Oderiziju o saobraćaju kao sa susjedom ne zato, što bi on imao primorske krajeve u svojoj vlasti, nego što je tamo (imenice u Zadru) imao svojih pristaša, preko kojih bi Oderizije mogao njemu poslati pismo, kao što je on svoje njemu (Oderiziju) poslao tim putem. Međutim jedva će biti vjerojatno, da je Ladislav imao pristaša u Zadru. Ako Zadrani u svojoj ispravi od g. 1092. spominju promjenu na hrv. prijestolu, čine to oni jamačno stoga, što je to bio važan i znamenit događaj onoga doba, koji se je i njih ticao, jer on upravo tumači, kako je do toga došlo, da su oni, koji su do sada bili podanici hrvatske države, sada postali podanici bizantinski. Otuda dakle možemo prije zaključiti to, da Zadranima nije bila mila ta promjena, pa su se zato dali radije u vlast bizantinsku, nego li da zaključujemo to, da im je ona bila simpatična, pače da su bili Ladislavljevi pristaše. No Šišić (Priručnik I, 309. si.) tvrdi još i to, kako već spomenusmo, da je i u Spljetu bilo pristaša stranke Ladislavljeve. On to tvrdi na osnovu neke bilješke ili citata, koji je naveden (na fol. 28 B. i 29 A.) u nekom rukopisu Lucijeva prijatelja Simeona Gliubavcza (Ljubavca) pod naslovom „Deila Dalmazia", koji se nalazi u „Britanskom muzeju" u Londonu, za koji citat on veli, da ga je dobio u Spljetu od Jeronima Lukarija. U njemu se pripovijeda, da su Hrvati po smrti svoga posljednjega kralja Zvonimira mnogo zla počinili boreći se između sebe i plijeneći jedan drugoga, a također da su tjerali i primorske gradove u tugu i žalost, nanoseći im štete i sramote, i hvatajući im žene i kćerke, tako da se nitko nije usudio izići iz grada. Nato da su Spljećani poslali potajno Petra od plemena Cacauntova u Ugarsku kralju Stjepanu, da mu preda grad uz stalne pogodbe. Usput da mu se pridružio i Petar Gusić iz Krbave, pa oni došavši pred kralja ponudiše ovomu vladanje nad Spljetom i nad čitavom Hrvatskom. On se 3 ) U „Geschichte der Kr. tf I. 341. bilj. 1. tvrdi međutim, da je ta stranka imala u Zadru baš svojih pristala.
