VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 171

171 pozivu odazva i dopre s vojskom od 100.000 sve do Gvozda. No kad bi javljeno kralju, da je narod tatarski upao u kraljevstvo ugarsko, vrati se on natrag u Ugarsku. Ako ovo sravnimo s vijestima Tome Arciđakona (o. c. gl. XVII. str. 56—57.), onda vidimo, da su neke vijesti zajedničke (bune u Hrvatskoj po smrti Zvonimirovoj, poziv Ladislava po jednom hrv. velikašu, prodiranje Ladislavljévo do Gvozda i njegov povratak iza provale Tatara u Ugarsku), ali da u rukopisnoj bilješci imade i nekih posebnih vijesti, naime da su Hrvati napastovali dalmatinske gradove i time prisilili Spljećane, da su i oni po svom poslaniku (Petru od plemena Cacaunta) pozvali Ladislava u pomoć i ponudili mu vlast nad sobom. Prema tome je jasno, da je pisac ove bilješke poznavao Tomu, a one druge vijesti, koje nema Toma, da je sastavljač bilješke crpao od druguda, iz kakvoga starijega spljetskoga zapisa, koji je možda bio zabilježen u historiji Mihe Madijeva (f 1358.), kako misli Šišić. Prema tome može taj zapis potjecati najranije iz XIV. stolj., ali da li baš iz toga stoljeća, kako uzimlje Šišić, ne možemo odrediti, jer on može potjecati i iz kasnijega doba. Pita se sad, kakovu vjeru zaslužuju ove posebne vijesti rečenoga zapisa? Budući da se spljetski Cacaunti i krbavski Gušići mogu utvrditi autentičnim dokumentima u doba vojne kralja Ladislava u Hrvatsku, drži Šišić, da te vijesti, uzete iz onoga starijega zapisa, u bitnosti odgovaraju istini. Međutim iz te činjenice ne mora slijediti ovaj zaključak. Piscu toga zapisa mogla je biti poznata egzistencija rodova Cacaunti i Gušića u doba Ladislavljévo, a zato ipak ne mora biti istina ono, što on o njima javlja, naime da su oni bili ugarski pristaše i da su oni išli u Ugarsku po Ladislava. Pače ako pobliže proučimo one posebne vijesti tobožnjega staroga zapisa, vidjet ćemo, da su one slabo vjerojatne. Da su hrvatski velikaši, koji su „regnandi ambicione sibi terre dominium uendicarent" (kako veli Toma), napadali jedan drugoga i pri tom plijenili i ubijali, sasvim je razumljivo i vjerojatno, ali jedva će biti pojmljivo, što veli ovaj zapis, da su napadali primorske gradove, štete im nanosili i otimali im žene i kćerke. Koji je razlog tomu mogao biti i koju I bi to svrhu imalo? O tom Šišić u „Priručniku

8 ništa ne veli, dok u „Gesch. d. Kr." I, 329. uzimlje, da su velikaši napadali gradove zato, „da sie sich mit den Sonderzielen der kroatischen Herren in den benachbarten Županien nicht identifizieren mochten". Kraj nastaloga razdora i anarhije u Hrvatskoj sasvim je pojmljivo, da su primorski gradovi ostali nepristrani i da se nisu htjeli miješati u te borbe hrvat, velikaša; no i ovi su bili odviše zaposleni medjusobnom borbom, ne bi li jedan drugoga svladali i dočepali se krune, a da bi imali vremena i dosta snage, da još udaraju na primorske gradove i ove time prisile, da se i oni na njih obore. Prije bi se moglo uzeti, da su oni lijepim