VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 95
95 Kukuljević još je vjerovao u to kazivanje Hormayrovo, kad je napisao 103 ) : „Nekoji sinovi ili unuci rečenoga Raka, po imenu Otobor, Ivan i Čeburka, presele se kašnje u Ugarsku, dobivši od kralja Bele zapušteno imanje Santo na rijeci Šaju. Od grada Sirma ili Sriema, koji je Ivan god. 1260. na uspomenu Rakova rodnoga mjesta sagradio, primi njihovo pleme u Ugarskoj ime Sirmajah, od kojih potječu današnji knezovi Sirmaji, noseći u svom grbu sliku raka, na uspomenu pradjeda svoga". Medjutim čitava ta legenda ili bolje mistifikacija postaje očita i jasna, kad se sjetimo, što i sam Hormayr priznaje, da je svoje podatke o Raku, njegovoj požrtvovnoj smrti i zaslugama njegove porodice za krunu ugarsku povadio jedino iz povelje kralja Josipa I. od 23. travnja 1707., kojom je rečeni kralj tadanjemu barunu Stjepanu Szirmaju i njegovim potomcima podijelio grofovsku čast. U narraciju te povelje iz početka XVIII. stoljeća unesene su od samoga nadarenika kraljevskoj kancelariji ustupljene tradicije i fantazije sa zaslugama te porodice, kako ih je smislio i sastavio neki za to naručeni genealog ili heraldik. Koliko je tu izmišljotine, svjedoči najbolje onaj mali, po Hormayru priopćeni odlomak iz latinske diplome, u kojem se pripovijeda, da su plemići Szirmaji već za dolaska Magjara iz Scithije u Pannoniju (896.) zauzeli one zemlje i kotare, u kojima ih kasnije nalazimo. A samo ime plemića Raka kao i vijest o njegovu porijetlu iz Srijema uzajmljena je jamačno iz darovnice kralja Bele IV. za Kresa i drugove, koju je nesumnjivo donio u sjevernu Ugarsku koji bjegunac od plemena Kreščić, kad se je to pleme nakon gubitka svoje djedovine u drugoj polovici XVI. stoljeća raštrkalo ne samo po Hrvatskoj, nego i po Ugarskoj. Već bi spomenuto, kako je velik dio razasutoga plemena Kreščić prešao u krajeve medju Kupom i Savom, gdje su mnoge porodice njegove našle novi zavičaj u plemenskim općinama: Krašiću, gornjoj Kupčini i Draganiću. Najlakše je bilo onima, koji su se nastanili u Krašiću (Krajšićima), jer su se imena Kreščić i Krašić smatrala istovjetnima; naseljenici u gornjoj Kupčini iznosili su opet, da su potomci Kupišini. Neprilika je bila tek za one, koji su došli u Draganić, jer oni nijesu mogli izravno izvoditi svoju lozu od Raka. No i oni pomogli su si time, da su iznosili, kako su potomci plemića Dragana, koji se spominje god. 1312. i koji da je bio sin Dragošev, a unuk Rakov. Kad se to njima nije pravo vjerovalo, poslali su Draganićanci god. 1583. dva svoja brata, po imenu Pavla Konegovića i Petra Stipanića u Požun k tadanjemu ugarskomu namjesniku i jegarskomu biskupu Stjepanu Radeciju moleći ga, neka o tom dade preslušati one ugarske Hrvate, 103 ) Borba Hrvata s Mongoli i Tatari, str. 58.
