ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 94
uglavnom nije nepoznato kako su inventari autorski radovi te su utoliko zaštićeni odredbama Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima,^ mnogo manji broj izrađivača na njih dosljedno aplicira kriterije koji se odnose na vrednovanje stručnih radova. U kontekstu izdavačkih djelatnosti arhiva u cjelini, jedino se za inventare može dosljedno, na primjeru svakog arhiva, ustvrditi kako postoje kao niz serija (analitički inventari, sumarni inventari) ili izdavačka cjelina (primjerice: inventari DAPA), koja, upravo zato što se objavljuje interno i zahtijeva minimalne materijalne troškove objave, ne ovisi o ograničenjima proračunskih sredstava svog izdavača. S druge strane, kada se radi o trudu i vremenu uloženom u sve postupke vezane uz sređivanje fonda, popisivanje i izradu kvalitetnog arhivskog opisa te s obzirom na realan zahtjev da se ovi poslovi rade sustavno, odgovorno i - idealno - jednom, na planiranje izrade obavijesnih pomagala kao finalnog proizvoda nužno se moraju primjeriti i kriteriji procjene isplativosti dugoročnih investicija i kriteriji kvalitetnog upravljanja ljudskim resursima. Kada se radi o komunikaciji arhiva s korisnicima, na obavijesna pomagala, kao i na sve ostale stručne poslove koji uključuju izravnu ili posrednu komunikaciju s korisnikom odnosi se sažeto u dvjema poslovicama: Vrline su tajne, a mane javne i Dobar glas daleko se čuje (a loš još dalje). Naime, ukoliko je ispunjena temeljna zadaća obavijesnog pomagala, a to je da se na najbrži i najlakši način posreduje setove podataka određene stručnim, ali i za svaki fond vrlo specifičnim kriterijima, tada oni dijelovi poslovica koji se odnose na dobar glas i vrline doista postaju primjenjive. Gledano iz perspektive prosječnog korisnika, a manje istraživača, u tom je slučaju posao arhivista gotovo neprimjetan, jer je u prvome planu korisnika doista objekt interesa - stvaratelj i njegovo gradivo. U suprotnom, kada je zahtjev djelomično ispunjen ili neispunjen, a stručni propusti se izravno odražavaju u nedostatku podataka koji su mogli ili trebali biti dostupni, mane postaju javne. No, neovisno o tome kako percipirali ulogu obavijesnih pomagala, promatramo li ih samo kao informacijska i evidencijska pomagala u radu s arhivskim gradivom i korisnicima, ili ih dosljedno doživljavamo i kao stručne radove, odnosimo li se prema njima kao prema internim publikacijama iza koje stoji kako autoritet pojedinca-izrađivača, tako i ustanove te da li, pri njihovoj izradi, anticipiramo i mogućnost kasnijeg publiciranja, stručni kontekst njihova nastanka apriorno je nadređen svakoj od spomenutih uloga, pa stoga vrednovanje kvalitete njihove izrade nikako ne bi smjelo podilaziti kasnijoj namjeni. Konačno, kad se radi o kolegama s kojima radimo, svima onima koji svakodnevno pri konzultacijama ili pri rješavanju različitih zahtjeva korisnika predstavljaju »lice arhiva«, nije nevažno zapitati se temeljem čega arhiv može odobriti, a izrađivač obavijesnog pomagala uzeti si za pravo da u pisanom tekstu bude nerazgovijetan, nejasan, neprecizan, netočan ili površan i na osnovu čega je ponuđena sloboda neprenošenja informacija iz dostupnog gradiva. Vratimo li se na izvor, valja Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. Narodne novine 167/2007, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Narodne novine 97/2007.
