ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)

Strana - 469

arhivističkom postupku par excellance, stubokom promijenio u posljednjih dvadesetak godina. Tradicionalni

1 se opis provodi nakon akvizicije u arhivsku ustanovu, sređivanja te vrednovanja pasivnih zapisa. Nakon što su zaprimljeni u arhiv, odnos spram njih utemeljuje se na širem pristupu, kroz prizmu već ranije preuzetih zapisa, i u tom im se smislu dodaje povijesna, evidencijska ili informacijska vrijednost. Opis koji se pri tom kreira objašnjava njihovu prirodu i kontekst, ali napose za dobrobit korisnika izvan kruga stvaratelja zapisa, dakle onih koji će trebati precizan opis organizacijskog konteksta kako bi gradivo mogao koristiti. Ova vrst opisa napose je orijentirana na dostupost gradiva, i na neki je način verificirana od Međunarodnoga arhivskog vijeća koji je usvojio ISAD (G) standard za opis, u čijem se uvodu navodi ista namjera arhivističkoga opisa da identificira i objasni kontekst i sadržaj zapisa, u svrhu unaprjeđenja dostupnosti. Ovakav je pristup također službeno verificiran i u kanadskoj arhivskoj praksi kroz Pravila za arhivistički opis (Rulesfor archivál description - RAD), koji kao osnovne ciljeve opisa navodi uspostavu intelektualne kontrole, te unaprjeđenja dostupnosti. Iako je nova inačica RAD-a objavljena 2003/4., dakle u jeku raspri o prednostima kontinuum pristupa zapisima, osnovna je koncepcija i dalje ostala retrospektivna. Drugi model, tzv. kontinuum model, nastoji reducirati ili sasvim zaobići uobičajenu »arhivsku« granicu zapisa. Ovaj je pristup originalno definirao Australac Peter Scott 60-ih godina prošloga stoljeća, a u svijetu je metoda poznata kao »sustav serija«. Scott smatra da je nužno odvojiti opis sadržaja i opis administrativnog konteksta unutar kojega je zapis nastao, kako bi se uzela u obzir složena priroda provenijencije te činjenica da zapis može imati raznorodne provenijcncijske veze. Ovaj je pristup opisu puno primjenjljiviji i primjereniji za zapise tijela, ustanova i organizacija, negoli za zapise pojedinaca ili drugoga privatnoga gradiva. No, velik je broj australskih arhivista vrlo kritičan spram tradicionalnoga pristupa opisu (Adrian Cunningham, Chris Hurley, Barbara Reed i dr.) , dapače, vrlo kritičan i spram Međunarodnoga arhivskoga vijeća, tvrdeći da svojim koncepcijama uporno nastoje od arhivista i arhivistike stvoriti (po njima) umjetno i nepotrebno sučelje između gradiva i korisnika.

2 Međutim, poanta koju autorica naglašava jest da se ni u jednoj od navedenih metoda, opisom ne može postići vjerodostojnost u smislu osiguravanja »dokazljivosti«. Razlog tomu jest što ni arhivisti u slučaju post-opisivanja, ni spisovoditelji u slučaju opisivanja koje slijedi kontinuum pristup, nemaju mandat da ulaze u sferu definiranja ili ocjenjivanja zapisa koji bi trebali nastajati da bi u potpunosti dokumentirali rad, politiku i postupke bilo kojega stvaratelja. Oni naprosto ili opisuju situaciju onoga što su zaprimili u arhiv (post-opis), ili o zapisima koji nastaju definiraju najprimjerenije metapodatke i svrstavaju ih u najprimjereniji klasifikacijski sustav, no nisu u poziciji da djeluju ukoliko uoče da određene vrste zapisa nedostaju. U tom smislu, Miliar smatra daje nužno na široku društvenu zajednicu djeloU tekstu je pod pojmom »tradicionalni« mišljeno na sjevernoameričku praksu, ali zapravo je moguće generalizirati i šire, u svjetskim arhivističkim razmjerima. Stav Chrisa Hurleya iznijet u njegovu članku u zborniku Dynamic description: Australian Strategie* for the Intellectual Control of Records and Recordskeeping Systems, ur. Adrian Cunningham, dostupno na//www.naa.gov.au/recordkeeping/control/strategies/default.htm/