ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)

Strana - 470

vati u pravcu izgradnje nove slike spisovoditelja-arhivista, odnosno, njegova izmijenjena mandata, koji će odgovarajuće moći odgovoriti i na toliko potrebnu vjerodostojnost kako javnih službi, tako i privatnoga poduzetništva i područja nevladinih organizacija. Članak Patricie Galloway upoznaje nas, kako je već neko vrijeme običaj ovoga časopisa, s jednim od utemeljitelja jednoga državnoga arhiva (Državnoga arhiva Mississipija 1902) i arhivske službe, napose vrijednoga sakupljača gradiva za taj Državni arhiv - Dunbar Rowlanda. Tekst je donekle intrigantniji nego neki slični, s razloga što je taj arhivist izražavao otvorene rasističke sklonosti, dapače, u svome je radu oko prikupljanja gradiva za povijest Mississippija pazio da to bude gradivo koje će prije svega svjedočiti o »bijeloj« povijesti države, dok je sasvim s namjerom zanemarivao ikakove zapise koji bi osiguravali uvid u druga zbivanja (primjerice, u potpunosti su izgubljeni zapisi fondova koji govore o edukaciji crnaca toga područja, iako je država upravo u njegovo vrijeme osnovala čak i nekoliko crnačkih srednjih škola). Dapače, Rowland je bio aktivno uključen u pokret tzv. Nove rekonstrukcije, koji je povijest američkoga Juga, napose Građanskoga rata, nastojao objašnjavati revizionistički. Rowland je za svoje propuste u tom smislu uvijek imao spremno opravdanje u nedostatku sredstava, no, pri tom je masovno nabavljao, često skupo plaćajući, privatne zbirke - one koje su svjedočile o povijesti kako ju je on vidio. Članak zapravo pokazuje kako su struktura i stanje fondova i zbirki neke arhivske ustanove uvijek odraz vremena i prilika u kojem je nastajala i razvijala se. Srećom, arhivisti na čelu ovoga državnog arhiva, svog su utemeljitelja slijedili gotovo isključivo na polju silnoga nastojanja oko novih akvizicija, ne slijedeći i njegove predrasude. Rowland je bio poznat i po nastojanju da nabavlja kopije onih zapisa koje u izvorniku nije uspio preuzeti, čime jc nastojao olakšati rad korisnika, a osim toga je, kao i mnogi drugi »utemeljitelji« toga doba, nastojao objediniti funkciju i ustanovu knjižnice, muzeja i arhiva, upravo u svrhu olakšane potrage istraživača za prošlošću. Rowland je također vrlo brzo usvojio, te u »svome« arhivu prilikom sređivanja arhivskoga gradiva uveo praksu koja slijedi princip provenijencije i koncept fonda, pa su stoga zbirke i fondovi sređeni u njegovo vrijeme danas manje-više u istome obliku. Kyong Rae Lee uvodi nas u stanje i probleme arhivske prakse i službe u Republici Koreji (kolokvijalno: Južna Koreja) kroz raščlambu i zapažanja vezana uz razvoj, upravljanje i korištenje predsjedničkih zapisa, uključivši pri tom razmatranja o političkim implikacijama, o problemu javne dosupnosti zapisima ovoga fonda, ali iznoseći i općenit pregled povijesnoga razvoja ove registrature. Istraživanje navedenih odnosa autorica je podijelila u tri vremenska razdoblja, koja prate i određene promjene zakonskoga i/ili političkoga okruženja: razdoblje autoritarnoga režima i praktičnoga nepostojanja javnih zapisa (1948-1993); razdoblje začetaka osnovnih principa upravljanja (predsjedničkim) zapisima kroz dva mandata formalno civilnih vlada (1993-2003), te, konačno, nova era poštivanja građanskih sloboda kroz novu vladu (2003- nadalje), tijekom koje je u društvu ozbiljnije zaživio demokratski princip. Takav koncept zapravo naglašava činjenicu da razvoj demokratskoga društva nužno utječe na pristup i upravljanje bilo kojim zapisima uprave, odnosno, da stu-