ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 377
pletom prilika na vanjskopolitičkoj pozornici, doista pomogla razvitku privatnog poduzetništva čak i u jednoj naoko besperspektivnoj gospodarskoj grani kakav je bio rad knjižara, nabavka papira i pergamenta i uvezivanje knjiga. Posao je ipak bio siguran, jamčio je mali, ali pouzdan prihod pa su knjižari redovito podnosili molbe za povlasticu da se nitko drugi ne smije time baviti. Zato je logično da su ubrzo važnu ulogu na ovom polju počeli igrati i stranci, kao i u nizu drugih gospodarskih djelatnosti u gradu. 3. Položaj knjižara u Dubrovniku: zaštita monopola Sredinom travnja 1549. Senat je dopustio židovskim trgovcima koji su brodom kapetana Krivonoševića iz Italije dopremili papir u Dubrovnik kako bi ga proslijedili u Aleksandriju, da ga samo tom prilikom smiju unijeti u Carinarnicu, uz plaćanje naknade od tri posto prilikom iznošenja iz Carinarnice. 26 U kontekstu levantinske trgovine Dubrovnik je i tada odigrao ulogu posrednika, ovdje kao stanica za transport papira dalje. Ne zna se jesu li Dubrovčani tada tražili dio papira za vlastite potrebe. Ovaj detalj razlikuje se od prakse drugih knjižara, koji su većinom radili samostalno. Nije posve opravdano govoriti o staleškoj povezanosti knjižara, tim više jer nisu sastavili ni posebnu bratovštinu, korporaciju koja je bila karakteristična za društveni život u Dubrovniku sve do smiraja Republike. Štoviše, neki od njih navode se kao pripadnici drugih bratovština: Nikola Allegretti je član bratovštine Sv. Antuna, a Sebastijan Boiso iz Milana član bratovštine krojača. 27 Osim toga, tek su malobrojni među njima bili uistinu profesionalno vezani isključivo uz taj posao, ne baveći se ničim drugim. Međutim, nekoliko činjenica ipak govori u prilog njihova posebnog statusa, i to s obzirom na blisku međusobnu suradnju, koja je katkad vodila i do nasljeđivanja položaja, potom s obzirom na sigurne prihode koje su ovim poslom ostvarivali te s obzirom na posebno znanje kojim su često raspolagali da bi stvorili svoj proizvod, pergament, jedan od strateških resursa dubrovačke države. 28 U ovom svjetlu može se prepoznati čvrsta veza među njima, a najbolje je možemo sagledati kroz prizmu osobnih odnosa. Na popisu ranih knjižara iz 15. stoljeća našlo se, kako je već navedeno, i ime plemića Matije Ivanova Kaboge. Poznato je da je Malo vijeće 21. veljače 1488. prihvatilo njegovu molbu da mu se povjeri posao uvezivanja knjiga i profesionalno ga angažiralo u toj djelatnosti, precizirajući visinu naknade. Za svakih 100 listova pergamenta obećano mu je devet perpera i tri groša, a za 100 listova papira osam perpera. Također je morao na vlastiti trošak uvezati sve stare neuvezane knjige No26 Cons. Rog. sv. 49, f. 14r. 27 Roller, D. Dubrovački zanati u XV. i XVI. stoljeću. Zagreb : JAZU, 1951., str. 170. 2S O trajnosti i kvaliteti papira i pergamenata smještenih danas u Državnom arhivu u Dubrovniku pohvalno je mišljenje iznio i Šundrica, Z. Kako je nastala i kako je sačuvana bogata arhivska građa dubrovačkog arhiva, str. 27, ističući na prvom mjestu dobar materijal korišten u dubrovačkim registraturama kao element zašto je očuvano gradivo. O dubrovačkom izvozu tog materijala (i pergamenta i papira) bit će još riječi.
