ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)

Strana - 378

tarijata i Kancelarije, ili preuvezati one kojima se oštetio uvez.

29 Čini se da se posao odvijao na obostrano zadovoljstvo jer je 24. lipnja 1532. godine Malo vijeće sklopilo identičan sporazum s Matijinim sinom, plemićem Ivanom Matijinim Kabogom. Tom je prilikom naglašeno da Ivan stupa na mjesto svog pokojnog oca Matije, pod istim uvjetima i pravima koja je imao Matija, »budući daje spomenuti plemić Ivan obećao brinuti o svim knjigama za koje bude potrebno, kao što je to činio njegov otac Matija, s istom dostatnošću i dužnošću.«

30 Izraz cum eadem professione, s istom dužnošću, sam po sebi govori o odgovornosti koju je vlada pridavala ovom pitanju, doslovno ga profesionalizirajući. Predviđen je i slučaj da nešto pođe po zlu pa bi u slučaju kakva kvara ili štete nanesene komuni zbog Ivanovih nedostataka nastale troškove isplatio plemić Antun Junijev Gundulić, koji je službeno prihvaćen kao jamac. U kasnijem je razdoblju zabilježeno više slučajeva da su pojedini plemići jamčili kako će knjižari vratiti državi posuđeni novac za nabavu materijala. Dakle, bili su potrebni privatni kapital i privatno jamstvo da bi država sklopila ugovor s pojedincem za nabavku važnog artikla za javne potrebe. Budući da je netom spomenutim zaključkom Malog vijeća istaknuto da svi uvjeti sklopljeni s Ivanovim ocem ostaju isti, tako vidimo i da se cijene nisu mijenjale u razmaku od tridesetak godina. Poslije toga, međutim, nastupile su stanovite promjene, jer su se gospodarska gibanja odrazila i na ovom području. Zato je cijena 100 listova pergamenta povišena za tri groša i iznosila je devet perpera i šest groša, ili devet i pol perpera.'

1 Ako je između dvojice Kaboga ostvarena suradnja zahvaljujući najužoj rodbinskoj vezi, postoje dokazi o profesionalnoj povezanosti među knjižarima i onda kad međusobno nisu bili rod, ali su mogli dijeliti isti poziv, pripadajući svećenstvu. Tako je don Luka Radovanović, ranije naveden među knjižarima iz druge polovice 15. stoljeća, oporučno ostavio 1502. svećeniku Pavlu Vukašinoviću »manju tiskaru s jednim tijeskom, opremom i sa slavenskim, tj. glagoljskim ili ćirilskim slovima (lettere schiave) koja su prema Milanu Rešetaru bez sumnje stigla u Dubrovnik iz Mletaka«.

32 Upravo se ime svećenika Pavla Vukašinovića, kapelana crkve Sv. Luke, ističe kao simbol bogatog i uspješnog poduzetnika na početku pune renesanse u Dubrovniku, čovjeka čije su poslovne veze bile dodatno učvršćene, ne samo ugledom svog časnog zvanja, već i izravnim poslovnim vezama s državom. Uspio se tako uklopiti kao neizdvojiv dio bogatog renesansnog miljea u gradu pa ne čudi što ga se u Dubrovniku mladosti Marina Držića spominje prvenstveno kao »uglednog knjižara Pavla Vukašinovića«,

33 ne navodeći pritom njegov svećenički položaj. Premda je njegov životni put iznenada prekinula epidemija kuge, koja je 1527. uzela veliki danak među dubrovačkim i okolnim stanovništvom, ipak ga takav Cons. Min. sv. 23, f. 115r. Roller, D. Dubrovački zanati u XV. i XVI. stoljeću. Str. 170. Važno je uočiti daje u kasnijem razdoblju povećana cijena pergamenta, pa je za svakih 100 listova plaćano po devet perpera i šest groša, dok je cijena za papir ostala ista, po osam perpera za svakih 100 listova. 30 Et hoc quia dictus ser Ioannes promisit servire de omnibus libris quibus erit opus, prout serviebat dictus quondam ser Mathias eins pater, cum eadem sufficientia et professione. (Cons. Min. sv. 36, f. 265v). 31 Proračuni jasno pokazuju da 1 dukat vrijedi 40 groša, a 1 perper 12 groša. 32 Čučić, V. Prvi tiskari u Dubrovniku s popisom tiskane građe, str. 110. 33 Bogišić, R. Marin Drž.ić sam na putu. Zagreb : HAZU, 1996, str. 29.