ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)

Strana - 375

tom interesa povjesničara. Ne samo daje redovito uz njihove oporuke kao dodatak išao i librettum,

15 već su državnim činovnicima povjeravane zadaće da registriraju slične spise, kako bi bili pravovaljani. Tako je 20. veljače 1524. Malo vijeće odredilo da nasljednici braće Vlaha i Junija Stjepanova Gradića moraju pohraniti u Notarijatu knjige računa opisane u oporuci, kao i odgovarajuću kutiju za njihovo čuvanje. Posebno je uređeno pitanje tko smije raspolagati ključevima te kutije.

16 Slično tome je zaključeno godinu dana kasnije, 13. veljače 1525., kad su državni skupljači žita morali pohraniti sve svoje popise i knjige u državnoj blagajni.

17 Tako je privatno poduzetništvo ostalo pod javnim nadzorom. 2.1. Tiskare i knjižari Državni monopol došao je do izražaja na ovom polju i 1514., kad se u Senatu bez dogovora raspravljalo o osnutku prve dubrovačke tiskare.

18 Premda je s vrlo visokim omjerom glasova (38-5 kod odluke da se dodijeli pravo na petnaest godina slobodnog rada, odnosno 33-10 kod odluke da molitelj smije dovesti talijanske tiskare i dobiti besplatno odgovarajući prostor u gradu) prihvaćena molba kancelara Luke Paskvalova de Primo da započne tiskarski obrt u gradu, navedeno se ipak nije ostvarilo.

19 Temeljna je nakana iza ovog projekta bila da se tiskaju književna i crkvena djela, od kojih državni aparat ne bi imao neposrednu korist, ali ipak se dva elementa poklapaju s radom knjižara. Ponajprije, riječ je o nabavi materijala: Luka de Primo tražio je i dobio pravo na bescarinski uvoz papira, jednako kao i pravo na bescarinski uvoz opreme za izradu knjiga. Kasniji raspoloživi primarni izvori obilno svjedoče pod kojim se uvjetima taj materijal uvozio u Dubrovnik iz Italije (prvenstveno iz Ancone i Venecije) za potrebe državnih ureda pa se carinio i privremeno pohranjivao u državnoj carinarnici u palači Sponza. Osim toga, pokazuje se da su mnogi od knjižara bili jednako zainteresirani za pokretanje tiskarskog obrta kako bi obogatili svoju primarnu djelatnost nabavke papira za državne urede. Tako je svećenik Pavao Vukašinović, uz čije ime izvori redovito navode izraz libraro, početkom 16. stoljeća oporučno naslijedio od klerika 15 To se vidi, recimo, na primjeru trgovca Mihajla Martinušića u drugoj polovici 14. stoljeća, kako raščlanjuje Voje, I. Poslovna uspešnost trgovcev v srednjeveškem Dubrovniku. Ljubljana : Znanstveni institut Filozofske fakultete, 2003, str. 242-252. Ifl Cons. Min. sv. 35, f. 7v. 17 Cons. Min. sv. 35, f. 85v. Ii! Lučić, J. Prilike u Dubrovniku 1510. do 1514. i ustanak na Hvaru. Dubrovačke teme. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1991 (preneseno iz Radovi Instituta za hrvatsku povijest. 10(1978), str. 357378), str. 249; također Muljačić, Ž. O prvoj dubrovačkoj tiskari. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (Dubrovnik). 4/5(1956), str. 585-586. I<; Ovo je pitanje s razlogom privuklo pozornost brojnih istraživača, od ranih radova poput Breyer, M. Prilozi povijesti dubrovačkog štamparstva. Rešetarov zbornik iz dubrovačke prošlosti. Dubrovnik : Knjižara »Jadran«, 1931. str. 339-347, pa do Čučić, V. Prvi tiskari u Dubrovniku s popisom tiskane građe. Vjesnik bibliotekara Hrvatske (Zagreb). 48, 3/4(2005), str. 108-158, uz dobar pregled starije literature. Vrijedi zabilježiti daje 26. listopada 1568. uz nadbiskupsku privolu i Senat dopustio Ciriacu Gualterucciju iz Ancone i Ambrosiju Corsicu sa Sicilije da dovedu u Dubrovnik jednog ili više tiskara iz Italije radi tiskanja »nekih knjiga Sv. pisma na srpskom«, odnosno pro imprimendis nonnullis libris Sacrae Scripturae in lingua serviana, kako stoji u Cons. Rog. sv. 59, f. 46v.