ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 373
ško Gago Radovinović 1454., Matko Radovanović 1458., Matko librarius 1462., 6 don Luka Radovanović 1487. i Matija Ivanov Kaboga 1488.). Nadalje, lako je pretpostaviti da su bili u rodbinskim vezama, posao se nasljeđivao. Značajno je i što među navedenima zatičemo jednog plemića, Matiju Ivanova Kabogu, i jednog svećenika. U arhivskim izvorima iz kasnijeg vremena obično se radilo o svećenicima, ako su knjižari bili domaći ljudi. S druge strane, veza dubrovačkih patricija s ovim poslom sastojala se obično u angažiranju knjižara ispred državne uprave i u odobravanju isplate potrebnih sredstava iz državne blagajne, kako svjedoče kasniji izvori. Samo se za Kabogu i njegova sina ističe da su se neposredno bavili ovim obrtom. Grananje mreže državnih poslova od prijelomne 1526. godine, kad su formalno raskinute veze s ugarsko-hrvatskom državom, uz gospodarski procvat pridonijelo je naglom jačanju ove djelatnosti i povećanoj potrebi za pisarskim materijalom. To se zrcalilo kako u potankim zapisima o opskrbi, tako i u živahnoj aktivnosti knjižara, koji su sve češće bili stranci, a pritom su razvijali značajnu gospodarsku djelatnost i u drugim granama. 7 Međutim, sam početak bio je relativno skroman i obilježen mjerama stroge štednje. 2. Zakonska obilježja opskrbe papirom Isplate knjižarima za nabavljeni papir ili knjigovezačke poslove redovito prati opaska da je to obavljeno za potrebe Dvora, ili se pak precizira neko od državnih tijela čijim je potrebama izravno udovoljeno, poput Kancelarije, Notarijata, raznih sudova ili pak odjela za vanjsku politiku, osobito prilikom kasnijih veza s Osmanlijama. Nijednom nije zabilježeno da se izlazilo ususret privatnim potrebama pa je očito da su brojni dubrovački trgovci i obrtnici sami kupovali papir i pergament, ne tražeći pritom pomoć od države. 8 Dapače, u početku promatranog razdoblja zakonskim se mjerama posebno nastoji suzbiti svaku mogućnost da se privatne stranke opskrbljuju papirom u državnim ustanovama ili posredstvom državnih činovnika. Čini se da su ti zakoni imali trajnu vrijednost, jer ih kasnije više nije bilo potrebe ponavljati. ft Krekić, B. Miscellanea from the cultural life of Renaissance Dubrovnik, str. 139. Također Krekić, B. On the Latino-Slavic Cultural Symbiosis in Late Medieval and Renaissance Dalmatia and Dubrovnik, n. XVIII. Dubrovnik: a Mediterranean Urban Society, 1300-1600, Variorum Collected Studies Series 1997 (preneseno iz Viator 26 (1995)), str. 329. 7 Dubrovačkim knjižarima suvremenik je u Zagrebu Pavao, uvezivač knjiga (Paulus literátus, ligator librorum), koji 1515. »ima toliko sredstava da čini zadužbinu.« Novak, V. Latinska paleografija. Beograd : Naučna knjiga, 1952, str. 68. * Budući da izrada knjiga za privatne naručioce i crkve ne pripada našoj temi, upozorimo tek na nekoliko podataka o »zanimanjima nazvanima rnagister librorum ili magister a libris, vezano uglavnom uz dijecezansko svećenstvo i svjetovnjake koji su to radili za pojedine naručioce ili crkve«, kako navodi Badurina, A. Iluminirani rukopisi. Zlatno doba Dubrovnika XV. i XVI stoljeće. Zagreb : Muzejski prostor, Dubrovnik : Dubrovački muzej, 1987, str. 221-222, uz manji izbor iz literature.
