ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)

Strana - 345

sudsku vlast« vrši vojni sud korpusa, Vojni sud korpusne vojne oblasti i Viši vojni sud - ustrojen pri VŠ NOV i POJ, koji je djelovao kroz više vojnosudskih vijeća. Navedeni vojni sudovi sudili su »za sva djela koja su uperena protiv oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, protiv tekovina i interesa te borbe« čime je zapravo legalizirano i procesuiranje civila pred vojnim sudom. Istražitelj je istodobno provodio istragu i za optužbu i za obranu, presuda se izricala »nakon tajnog savjetovanja«, a sud pri dokazivanju krivnje nije bio formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već je svoju odluku donosio po svojoj slobodnoj procjeni. U slučaju daje dosuđena smrtna kazna, tu je presudu trebao potvrditi Viši vojni sud.

1

' UVS vrijedila je do 31. kolovoza 1945. kada je stupio na snagu Zakon o uređenju i nadležnosti vojnih sudova u JA (SL, br. 65, 31. kolovoza 1945.), a najviši sud i za vojne sudove bio je Vrhovni sud DFJ koji je imao svoje vojno vijeće. O formiranju i djelovanju partizanskih vojnih sudova tijekom Drugog svjetskog rata kao ilustracija nam može poslužiti dokument iz ostavštine Krunoslava Draganovića,

12 zapis nepoznatog suvremenika, očigledno političkog i ideološkog oponenta partizanskom pokretu: »Godine 1943. dana je uputa da se kod raznih partizanskih komandi formiraju »narodni sudovi« sastavljeni od tri osobe. Predsjedao je obično politički komesar te jedinice ili njegov zamjenik. Od trojice sudaca, obično su bar dvojica bili pravi članovi Komunističke partije ili Skoja. Sudilo se samo onda kada su partizani imali vremena za to i kada su bili raspoloženi da se time bave. Inače se od svih pobijenih i dalje ubijalo bez ikakvog suđenja sigurno oko 90% uhvaćenih. O preslušavanjima i osudama pravljeni su bili zapisnici. Partizani su htjeli da imaju bar kako tako »pravno pokriće« za svoje zločine, ako bi ih eventualno zapadni saveznici kad o tome tražili račune. Početkom lipnja 1944. zaplijenile su hrvatske vlasti velik dio pismohrane tzv. sudskog odjeljenja Glavnog štaba Hrvatske u jednoj zemunici u blizini Plitvičkih jezera. Među tim dokumentima bilo je preko tisuću smrtnih osuda sa zapisnicima o preslušavanju iz raznih krajeva Hrvatske (...) Karakteristika je svih tih osuda i preslušavanja da su pravljene šablonski i formalistički. Obično su u zapisniku o preslušavanju navedena svega 4-5 pitanja i kratki odgovor optuženog sintetizirani često u jednu rečenicu stiliziranu propagandistički po zapisničaru. Zadnje pitanje je uvijek bilo osjeća li se optuženi krivim. Odgovor je uvijek jednako glasio i to da optuženi uviđa svoju zločinačku djelatnost i da se kaje. Kojiput bi još bilo dodano da »kukavički traži milost...«.

13 Dalje se u dokumentu navodi kako su domobrani osuđivani na smrt zbog toga što su služili po nekoliko mjeseci, a ustaše bez pitanja. Osim vojnicima, suđeno je, kako izvor navodi, i civilima: " Jurčević J., n. dj., 905. 12 Krunoslav Draganović (Brčko, 1903. - Sarajevo, 1983.), svećenik, povjesničar, karitativni i socijalni radnik; radio na sakupljanju svjedočanstava o Bleiburgu, ratnim zločinima partizana i poraću. Nakon Drugog svjetskog rata radio na zbrinjavanju hrvatskih izbjeglica u okviru Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama, no njegovo se ime spominje i vezano za pomoć pri bijegu ratnih zločinaca u prekomorske zemlje; aktivno djelovao u hrvatskoj emigraciji. 13 HR HDA 1805. Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, registrator 3, br. 11.16.