ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 316
ćevu trenutnu sklonost povezivanja seljačke borbe s borbom radnika, 6 a najviše mu zamjera njegovu suradnju s makedonskim »federalistima« koje naziva »vulgarnim banditima, koji su obilježeni žigom ubojica naroda«. 7 Ističući da VMRO nikada nije sudjelovao u unutarnjem životu HRSS-a, govori Radiću da je prevaren i zaveden, a da će od toga imati samo koristi »naši neprijatelji«. Misleći da će Radić u inozemstvu promijeniti dotadašnju politiku, T. Aleksandrov poziva Radića da mu se pridruži u zajedničkoj (oružanoj op.a.) borbi protiv beogradskog hegemonizma. Stjepan Radić Todor Aleksandrov 6 Dimitrijević-Kolar, M. Put Stjepana Radića u Moskvu i pristup HRSS u Seljačku internacionalu. Časopis z.a suvremenu povijest (Zagreb) 10, 3(1972), str 7-30. Radić je poslije negativnog iskustva na putovanju po europskim prijestolnicama, gdje političari velikih sila nisu izrazili spremnost miješanja u unutarnje stvari Jugoslavije, malo »omekšao« svoju poziciju prema komunističkoj Moskvi. U raspravi pisanoj u veljači 1924. godine pod naslovom »Hrvati i hrvatski narod, kao organizirana snaga seljaštva revolucije« u Beču, on se prvi puta izjašnjava o suradnji hrvatskog seljaštva i radništva, a list HRSS-a Slobodni Dom počinje objavljivati seriju članaka o Sovjetskom Savezu. Od hrvatskog proletarijata očekuje izbornu podršku i njegovo pretapanje u hrvatsku naciju i odricanje od ciljeva klasne borbe. Ipak, on ne želi surađivati s Kominternom i KPJ, ali želi sa Seljačkom internacionalom čiji je materijal proučavao i složio se da je kompatibilan s njegovom HRSS. Cijeli taj put u Moskvu bio je samo ispitivanje terena koje je završilo u izjavi V. Mačeku nakon povratka iz Moskve: »Ništa ... komunisti ne žele saveznike, nego samo sluge«. 7 MEFO - Makedonska emigrantska federalna organizacija, pod vodstvom dr. Filipa Atanasova, provodila je politiku koju je makedonska historiografija ocijenila kao iluzornu i nerealnu. Makedonski povjesničar Katardžiev označio je tu organizaciju kao »savez nacionalnih sekcija naroda koji su naseljavali Makedoniju, a koji je doveden do apsurda takvim koncepcijama, kao da njegovo vodstvo zasjeda u zapadnoj Evropi ili Americi, a sam službeni jezik takve federativne Makedonije bio bi esperanto, koji bi se učio u osnovnim i srednjim školama u Makedoniji«. Povjesničar Ivo Banac piše o tom pokretu kao »sanjarskom i nestvarnom«. Ipak, taj je pokret, po svojim idejama ipak progresivan, značio usporavanje procesa podvrgavanja makedonske emigracije pod okrilje VMRO-a i (veliko)bugarske vlade. MEFO i njezine oružane snage iskoristio je A. Stamboliski (bugarski seljački vođa, predsjednik Zemljoradničke stranke i tadašnji predsjednik Vlade) u svojoj akciji protiv VMRO-a. No, snage VMRO-a porazile su »federaliste«, čijih se nekoliko vođa stavilo u službu srbijanske vlade te su gonili gerilske grupe VMRO-a na teritoriju Kraljevine SHS. Katardžiev, I. n. dj, str. 103-104.
