ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 317
Dakle, usprkos odličnim rezultatima na izborima gdje HRSS postaje politički predstavnik hrvatskog naroda, srbijanske stranke i kamarila oko dvora ne odustaju od centralizacije države što im omogućuje nelegalno doneseni Vidovdanski ustav 1921. godine. Uvidjevši njihovu nepopustljivost Stjepan Radić se odlučio za širenje osnovice svoga pokreta te se počinje obraćati svim narodima Jugoslavije, da samo zajedno mogu slomiti Vidovdanski ustav i prisiliti nosioce vlasti na njegovu reviziju. Takva politika uvjetovala je da Radić počinje obraćati pozornost i na Makedoniju i njezine probleme te nastoji privući makedonske predstavnike, posebno VMRO, na put svoje pacifističke politike za borbu protiv režima. U isto vrijeme inaugurirana je nova osnovna strategija Kominterne prema Jugoslaviji u razdoblju poslije 1923. godine, koja je inzistirala na njenom razbijanju i uklanjanju s međunarodne scene. Kao novouspostavljeni »sanitarni kordon« prema Sovjetskom Savezu u »versajskoj viziji svijeta« poslije Prvog svjetskog rata i kao »buržoaska« država, Jugoslavija je bila važan oslonac velikih europskih sila u njihovoj izolaciji boljševičke države. Ti interesi Sovjetskog Saveza i Kominterne dobit će na snazi u naglom padu revolucionarnog zanosa u Europi, kada je Jugoslavija prepoznata kao moguća »inicijalna kapsla« rušenja nestabilnih »buržoaskih« poredaka na balkanskom poluotoku. Cilj je Kominterne napraviti ujedinjenje svih struja i frakcija makedonskog emigracijskog pokreta kao osnovu za šire stvaranje balkanske revolucionarne fronte, u okvirima proklamirane nove strategije nakon četvrtog Plenuma. Tu inicijativu Kominterne Stjepan Radić je pokušao preokrenuti u svoju korist kako bi iskoristio ujedinjenje makedonskih grupacija i privukao ih u svoj tabor borbe protiv velikosrpskog režima parlamentarnim putem. Takva strategija značila je suradnju HRSS-a Stjepana Radića s VMRO-om Todora Aleksandrova, koji, međutim, u svibanjskim pregovorima pokušavaju ostvariti svoje uske parcijalne interese pod pritiskom bugarskog dvora, a koji se uopće ne poklapaju s generalnim planom Kominterne na Balkanu, niti sa željama Stjepana Radića. VMRO ima namjeru da pokolebane makedonske mase u kojima jača komunistički utjecaj vrati pod svoje okrilje, a Radić u svom pokušaju stvaranja velikog »protubeogradske« fronte nastoji usmjeriti VMRO na put »pacifističke« politike, legalne borbe protiv režima, što mu konačno ne uspjeva. Pismo nije nepoznato u historiografiji jer je neke dijelove pisma u svojoj knjizi Zagreb-Sofija 1941.-1945. već prenijela Nada Kisić Kolanović. 8 Ovdje se pismo donosi u cijelosti kao prilog poznavanju politike HRSS i Stjepana Radića te hrvatsko-makedonskih veza između dva svjetska rata. 14 Kolanović-Kisić, N. Zagreb-Sofija, Prijateljstvo po mjeri ratnog vremena 1941.-1945. Zagreb : Hrvatski državni arhiv, 2003., str. 102-103.