ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)

Strana - 254

je da smo došli do vremena i okolnosti uspostave kraljevskog registra za južni dio Ugarsko-hrvatskog kraljevstva da bi se zaštitili interesi svih strana i da bi kralj Ludovik mogao na temelju upisa u registar provjeriti sve kasnije sporne situacije. Dvadesetčetvoricu prisežnika (vigintiquatuor iuratos ipsius regni Croacie)

62 koji se također spominju kao osobe koje su sudjelovale u sastavljanju kraljevskog registra, osim u ispravi iz 1370. godine nalazimo zabilježene u nekim poznatim dokumentima o poslovima koje je za kralja Ludovika obavljala njegova majka kraljica Elizabeta tijekom 1360. godine. Djelovanje i boravak u Dalmaciji kraljice Elizabete posvjedočen je u naraciji Ludovikovih isprava izdanih 28. studenoga, 21. prosinca i 28. prosinca 1360. sastavljenih na temelju izvješća kraljice majke, dakako, rukom kancelara Nikole, tada ostrogonskog nadbiskupa i kancelara. U ovim ispravama se izričito kaže da je kraljica s nekim baronima i prelatima kraljevstva obavljala poslove u Dalmaciji i Hrvatskoj u vezi s reformama (pro reformacione status regnorum Dalmacie et Croacie in ladram destinassemus),

63 uz nazočnost dvadesetčetvorice odnosno dvadesetdvojice prisežnika koji su bili određeni za ispitivanje kraljevskih prava (pro exquirendis iuribus regalibus) i dvanaest prisežnika koji su bili određeni za sudovanje i čuvanje opće pravde (pro iudicatu et communi iustitia obseruanda in regno Croacie).

64 Petorica baruna iz 1358. godine kao i dvadesetčetvorica prisežnika čija je djelatnost u Hrvatskoj potvrđena u sličnim okolnostima, sasvim sigurno su - a to se vidi iz isprave iz 1370. godine - dokumente, naime povlastice, sloboštine, dogovore upisali u kraljevski registar radi zaštite prava i mogućnosti provjere kakvu su obavljali upravo kraljevi povjerenici, nitranski biskup Ladislav i knez pečujske komore Saracen. Da se radi o kraljevskom registru nema sumnje, jer sami povjerenici kažu da su provjeru načinili na temelju sadržaja registra koji su dobili iz kraljevskog dvora (iuxta tenorem registri regalis de domo et camara sue maiestatis nobis assignati). Dovodeći u vezu sve navedene činjenice te imajući uvida na temelju raznih spisa u djelatnosti koje su obavljala kraljeva povjerenstva, ono iz 1358. sastavljeno od petorice ugarskih baruna i ono iz 1360. kojemu je na čelu bila kraljica majka s dvadesetčetvoricom prisežnika možemo zaključiti da su upravo darovnice i sve ostale povlastice i sloboštine podijeljene u Dalmaciji i Hrvatskoj 1358. i 1360. bile zavedene u kraljevski registar. Ludovik je rukom svog kancelara strankama izdao i isprave, a za svoju i njihovu sigurnost i evidenciju po običaju već ustaljenom od kralja Karla dao je da se osnovni elementi pravnog čina zavedu u njegovu knjigu koju Ludovik u mandatu iz 1345. naziva nostrum et regni nostri registrum, a dokument iz 1370. registrum regale. Registri Hrvatskog kraljevstva kao i oni ustrojeni za Slavoniju i Ugarsku nisu sačuvani. Iako se nakon »puštanja u opticaj« dokumenta od 3. svibnja 1370. pokušalo odgonetnuti sadržaj i vrstu u njemu spomenutog registra te se otišlo u sasvim drugom pravcu, analogija sa zabočkim primjerom svakako nedvoMargetić, L. Srednjovjekovno hrvatsko pravo. Stvarna prava. Zagreb - Rijeka - Čakovec, 1983, str. 11-127; Raukar, T. Hrvatsko srednjovjekovlje, str. 202-206. CD XIII, str. 69-71, 79-83, 86-89. CD XIII, str. 70.