ARHIVSKI VJESNIK 50. (ZAGREB, 2007)
Strana - 63
tom, koji mi je sugerirao da studiram povijest, želeći da se zaposlim u Arhivu grada Varaždina i da se bavim istraživanjima vezanima za povijest grada. Kada sam došao na Sveučilište u Zagrebu ujesen 1933., dvije su stvari bile presudne u određivanju mog osobnog i profesionalnog života. U Varaždinu sam odrastao u liberalnom građanskom okružju i kršćanskoj tradiciji, s većim naglaskom na tradiciji nego na živoj vjeri. Moji profesori, uglavnom liberalnih načela, otvorili su mi obzore prema individualnoj slobodi i toleranciji prema svakome, ali bez nekog određenijeg poimanja života. Tijekom zadnja tri razreda srednje škole mučila su me teška pitanja o smislu života. Pitao sam se stoje to život, čemu služi, koje bih si ciljeve trebao zacrtati, tko i što sam ja. Tražio sam istinu, ali nisam je našao. Sumnja je ovladala svime. Nije li sve ovo samo jedna velika laž? Na fakultetu je vladao veliki studentski entuzijazam. Aktivisti različitih svjetonazora iznosili su svoje ideje, osnove svojih ideologija i međusobno su se borili za prevlast, od ekstremne desnice do ekstremne ljevice, te dvije najglasnije. Proučavao sam njihove ideologije. U njima nisam nalazio odgovor na moja pitanja i sumnje. Odgovor za sebe pronašao sam u kršćanskoj doktrini koju su s racionalističkog gledišta (a to mi je jako odgovaralo) izložili jezuitski svećenici. Učlanio sam se u Akademsku Marijinu kongregaciju. Kršćanstvo je proširilo moj liberalni svjetonazor koji uključuje viziju slobode u intimnosti unutarnjeg života, gdje se čovjeku sloboda ne može oduzeti čak i kada izgubi vanjsku slobodu. Ta je sloboda temeljena na istini, »istina će vas osloboditi«, a rezultat je pravednost koja se postiže opraštanjem. Liberalna tolerancija razvila se u ljubav prema svima, uključujući i protivnike, kao i prema supstancijalnoj Ljubavi, beskrajnoj i neograničenoj. Druga odrednica u mom životu bila je moja profesija i stalna sklonost prema radu u struci. Tijekom studija povijesti na Filozofskom fakultetu (1933.-1937.) povezao sam se s profesorom Mihom Baradom, šefom Katedre za pomoćne povijesne znanosti (latinska paleografija, diplomatika i kronologija) i srednjovjekovnu hrvatsku povijest. Po završetku studija počeo sam 1938. raditi u Arhivu grada Varaždina, u odjelu za srednjovjekovne dokumente. Radio sam na transkripciji i objavljivanju jednog dokumenta, i držao nastavu u klasičnoj franjevačkoj gimnaziji. Uz inicijativu i vodstvo profesora Barade, 1940. sam prešao u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, gdje sam radio u odjelu za srednjovjekovne dokumente, ne zanemarujući pritom niti druge aktivnosti u tom važnom arhivu. Unatoč vihoru Drugoga svjetskog rata koji je 1941. zahvatio moj rodnu zemlju, najviše sam vremena uspio posvetiti arhivističkom radu i paleografskim, diplomatičkim i povijesnim istraživanjima; osim toga, išao sam u kontrolu arhiva diljem zemlje, pisao sam radove i stekao titulu doktora znanosti iz povijesti. Barada me 1945. predložio za njegovog nasljednika na Katedri za pomoćne povijesne znanosti, koju sam namjeravao proširiti i na arhivistiku te povezati
