ARHIVSKI VJESNIK 50. (ZAGREB, 2007)
Strana - 60
nih istraživanja, Tanodi je ne samo potvrdio autentičnost dokumenta, nego je time stekao i doktorat znanosti. Putovanje u Zagreb sretno se poklopilo i s 500. godišnjicom otkrića Amerike, koju je Hrvatski državni arhiv u Zagrebu obilježio izložbom pod naslovom »Susret dvaju svijetova - Hrvati i Amerika«. Na izložbi je bio istaknut doprinos hrvatskih imigranata američkim zemljama. Čim je stigao u rodnu zemlju, započeo je program kulturnih događanja u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Prvo su održana predavanja o situaciji u argentinskoj i latinskoameričkoj arhivistici, nakon toga su uslijedili simpoziji, jedan o osnivanju Zagreba i njegovom kasnijem razvitku, i drugi vezan za izložbu o Hrvatima u Americi. Na kraju je don Aurelio dobio priznanje od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Što reći o ponovnim susretima? S obitelji, sestričnama, nećacima, njihovoj djeci, šogorima Gabikom i Antom. O šetnjama strmim ulicama Gornjega grada s očuvanim srednjovjekovnim zidinama, o posjeti crkvi Sv. Marka i Katedrali, u kojoj se oženio one jeseni 1942. Strast uspomena Prisjetimo se jedne anegdote, i neka je on sam ispriča: »Što da vam kažem o svom šeširu? Za vrijeme putovanja u Rim 1941. kupio sam šešir u dućanu Super Borsalino. Kada sam napustio Hrvatsku 1945., moja odjeća je poklonjena, ali Gabika i Ante su zadržali jedino šešir, nadajući se da će mi ga staviti na glavu kada se vratim u Zagreb. Čekali su 47 godina, i sada je taj šešir za mene jedna vrijedna uspomena koja će čuvati od hladnoće moju staru glavu, kao nekad u Zagrebu za mojih mladenačkih dana«. Putovanje sjećanja odvelo ga je i u rodno selo, Hum. Toliko se promijenilo da je sada imalo i supermarket. Moj djed, njegov otac, nekada je bio šef željezničke stanice, važno zanimanje u vrijeme kada su ljudi s takvim funkcijama, uz župnika i učitelja, predsjedavali službenim sjednicama. Dvadeset kilometara dalje nalazi se Varaždin, grad njegove mladosti, za kojeg ga vežu mnoge uspomene i dogodovštine. Oni koji ga bolje poznaju, znaju da nije osobit ljubitelj glazbe, možda zato što je njegova sestra, pijanistica, kako on sam kaže, pobrala sav talent. Pa ipak, kao dobro dijete svoga vremena morao je ići na sate klavira. Bila je to prava žrtva za njega, ne samo zbog klavira nego i zbog toga što mu je učiteljica bila njegova stroga tetka. S prozora sobe u kojoj je učio vidio se sat crkvenoga tornja, a on ga je stalno pogledavao u nadi da vrijeme što brže prođe, jer je pet minuta za njega bilo kao čitav sat mučenja. Još jedna priča, koju smo puno puta čuli i koju priča s vedrim i vragolastim osmijehom. Na ondašnjim plesnjacima, na koje su djevojke dolazile u strogoj pratnji majke ili tetke, zbog lošeg sluha nije razlikovao valcer od charlestona. No
