ARHIVSKI VJESNIK 50. (ZAGREB, 2007)

Strana - 61

budući da je znao korake svakog od njih, neprimjetno bi došao do sestre da mu šapne na uho o kojemu se plesu radi, a tek onda bi išao zamoliti neku damu za ples. Dobro se znalo u našoj kući, i dan danas je tako, da ako netko uđe u njegovu radnu sobu a on počne pjevušiti, to je znak da treba odmah izaći i ne ometati ga. Za taj su kodeks još od malih nogu znali Jose, Graciela i Gabriel, moja braća, ali unuci su ga sve češće zanemarivali, a o praunucima da i ne govorim, kojima se sviđa čak i kad pjeva. Radna soba je jedno sveto mjesto puno knjiga i papira razbacanih po velikom radnom stolu, za koje je vrijedila zapovijed da ih se ne posprema jer se inače neće moći snaći. Kad ih već spominjem, knjige, neke su od njih stigle zajedno s njim kad se iskrcavao u Buenos Airesu, u ofucanoj kartonskoj torbi zavezanoj kožnom vrpcom, dok je carinik u čudu promatrao imigranta s takvom prtljagom. Tada je znao samo par riječi španjolskog, jezika koji je kasnije sam učio, kada je odlučio da će se nastaniti u jednoj latinskoameričkoj, a ne anglosaksonskoj zemlji. Izabrao je Argentinu zbog dobrih uvjeta koje je tadašnja vlast omogućila izbjeglicama, ali mogla je to biti i bilo koja druga zemlja. Latinskoameričko srce Njegov se latinskoamerički san ostvario osnivanjem Interameričkog centra za arhive, kada je Organizacija američkih država odlučila da će se, zbog svih njegovih zasluga, arhivistika predavati upravo u Córdobi. S koliko samo ponosa i ljubavi govori o svojim stipendistima, kao da su njegova djeca, prisjećajući se uvijek najljepših trenutaka. Pristizali su iz svih dijelova Amerike, i tokom dvadeset godina posvetio im je velik dio svoga vremena i uvijek ih je bio voljan saslušati. Mislim da njima nikada nije »pjevušio« kada bi ga prekinuli u poslu. U trenutku kada procjenjujemo njegova profesionalna postignuća, očito je kako su ti uspjesi još veći ako uzmemo u obzir i njegove učenike, vjerne pratioce svoga učitelja, preko kojih se profesija proširila na cijeli kontinent. Dolazili su iz Meksika, Gvatemale, Nikaragve, Hondurasa, Santo Dominga, Haitija, Kostarike, Paname, Venezuele, Kolumbije, Brazila, Bolivije, Čilea, Paragvaja, Urugvaja, ujedinjeni istom strašću: arhivima. Bili bi tako sretni kada bi dolazili, i nakon što bi toliko toga proživjeli zajedno, bili bi tužni na rastanku, jer ništa nije vječno u životu. Nije se u Córdobi samo učilo, bilo je tu i zabave, fešta za Dan arhivista, izleti u planine, Alta Gracia, Carlos Paz. Bilo je i zaljubljivanja, a don Aurelio je bio kum na vjenčanjima. Bilo bi predugo i čitatelju dosadno da sada navodim sve stipendiste koji su prošli Córdobom, ali svakako moram istaknuti da su mnogi od njih bili ili su još uvijek zaposleni na važnim pozicijama u arhivima svojih zemalja. Zar s kojim oni svi rade vidi se u napretku koji je na kontinentalnoj razini arhivistika postigla zadnjih desetljeća, što najviše možemo zahvaliti don Aureliju.