ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 24

da rukopis sadrži nove odluke (novarum sanctionum), ukazivalo bi da do nas nije došao cjelovit, integralni tekst Paškoga diplomatarij a, nego samo njegov prvi, srednjovjekovni dio, za nas možda najzanimljiviji. Ruić je i svoje djelo Delle Riflessioni Storiche podijelio na sličan način, tj. prvi dio tog opsežnog prikaza paške povijesti do 1409. godine jest jedna cjelina, a onaj pod mletačkom zastavom druga, pa postoji mogućnost da se još možda pronađe drugi svezak ovog rukopisa, jer je i ta diplomatička građa objavljena u Delle Riflessioni Storiche. Razlog zbog kojega je dokumente kojima se služio kao vrelima u pisanju paške povijesti izdvojio kao poseban rukopis Ruić navodi u naslovu: ad normam et usum civium et incolarum, dakle, da posluže kao pravni priručnik. Ovaj dostupni i zasad poznati, a za pretpostaviti je prvi, svezak sadrži 34, uvjetno rečeno, diplomatička dokumenta. Uzeo je u obzir relevantne arhive, ali i literaturu koja sadrži integralne tekstove isprava koje se tiču paške povijesti, u prvom redu Ivana Lučića-Luciusa. Ruić je dobro poznavao njegovo djelo koje donekle, u granicama svojih lokalnih interesa, slijedi i oponaša. Kao mjesta gdje se nalaze isprave i otkuda ih je uzimao navodi kancelariju paškog načelnika, rapsku crkvenu riznicu, samostan sv. Margarete u Pagu, župnu crkvu u Vlašićima, arhiv splitskoga kaptola. Kada Ruić želi odrediti predložak iz kojega donosi prijepis dokumenta u diplomatarij, koristi nekoliko različitih pojmova koji se u Guratovu prijepisu navode na margini. Tako predložak koji drži izvornikom naziva pergamena, membrana, authenticum, autographum, kopiju nastalu neposredno iz izvornika zove apographum, a ovjerenu notarsku kopiju exemplum. Dakle, Ruić koristi diplomatičke izraze koji su usvojeni kao tehnički termini. Na ovaj način, praveći razliku između izvornika i kopije, daje i preliminarnu diplomatičku kritiku dokumenta. Ispred integralnog teksta isprave u zaglavlju donosi tzv. indikativnu regestu koja prema diplomatičkim običajima navodi samo vrstu pravnoga čina, ali ne i sudionike, auktora (koncesora) i destinatara. Pravna naobrazba pomaže mu da ispravno odredi pravni čin kao annotatio (bilješka), donatio (darovanje), privilégium (povlastica), investitura (uvođenje u feudalni posjed), sententia (presuda), attestatio (potvrda), quietatio (namira, plaćanje), quaestio (tužba), confirmatio (potvrda), testificatio (posvjedočenje), institutio (osnivanje), dotatio (davanje miraza), protestatio (prosvjed). No, iako su dokumenti datirani na različite načine, kao stoje bio običaj u srednjem vijeku, Ruić ne provodi dataciju na suvremeni mu način, što bi se moglo očekivati. Na prvome mjestu u diplomatariju nalazi se tobožnji privilegij Aleksandra Velikoga izdan Ilirima, odnosno Slavenima: Privilegium Alexandri Magni genti Illyricae concessum in cancellaria praetoria Paghi olim asservatum et exemplatum sub infrascripta verborum forma}

0 Pisan je talijanskim jezikom, a primjerak je Ruić pronašao, kako sam kaže, u načelnikovoj kancelariji u prijepisu Legum, statutorum, str. 1-2.